Nije mi sada do smeha, ali držaću se obećanja. Pre nego da se opet nasmejemo poslaću vas u jednu Malu baru punu Krokodila da poslušate dve pesme koje sam sada slušala, pa mi recite, zar vam je stvarno posle njih do smeha?

Meni ipak jeste. Devedesete su godine moje rane mladosti, a mladost u kojim god godinama da nas zadesi je vesela.  Upisali srednje škole, maturirali, upisivali fakultete, pratili drugare u vojsku, u ratove, čekali ih, neke ispraćali zauvek, smejali se od srca i kada smo hteli da plačemo, plakali kada smo se trebali smejati. Ne dam da nam naša mladost ostane u sećanju po ružnim stvarima koje su nam se dešavale. Ne dam da mi nijedan deo života ispune ružna sećanja. Naša mladost, pa neka bila i u devedesetim je mladost za pamćenje po lepom.

Imam problem u glavi sada. Pomerio me Balašević sa mesta, pa mi kroz glavu prolaze uspomene. Drage, ali sigurno vam ne bi bile smešne. Ostaviću za drugi put. Ideja mi je bila da vam pričam o provalama iz tih dana, ali ne mogu.

Kako god bilo, kad god bili rođeni, šta god nas zadesilo u životu, želim svima da ceo život zadrže detinju naivnost, jednostavnost, radost i smeh. Baš ovako…


Moram da vam ispričam i jedan vic, nasmejah se ko ove bebe. Vic je o diskriminaciji, a to je ovih dana u Srbiji aktuelno.

Dođe Perica kući iz škole sav snužden. Kad ga je ćale video poče da ga ispituje:
- Pa šta je? Jesi dobio jedinicu?
- Nisam.
- Je l’ te neko pretukao?
- Nije.
- Jesi dobio ukor?
- Ma nisam.
- Pa šta je onda… jesi zaljubljen?
- Jesam…
- Pa u koga?
- U Janoša.
- Crni sine, PA ON JE MAĐAR! :D

Evo i dve slike za kraj. Moj drug i ja. Prirodno smo smešni. :D

niski-i-visoki

visoki-i-niski

Random Posts