Uh… nekako mi je svega dosta. Držim se, ne dam se, ali bre ne mogu više. Eto došlo mi tako da kažem, a pojma nemam ni za šta se držim, ni šta se to ne dam, ni šta ne mogu, niti imam pojma čega mi je dosta? Ako šta na svetu mrzim, onda je to ono kada se svi dani sliju u jedan. Budu to različiti dani, neki kišni, neki sunčani, ali u suštini mu dođu na isto.
Svako ko me bar malkice poznaje, zna da sam osoba koju ne drži mesto, a sada tako prolaze dani u mestu. Ako ćemo iskreno, još sam ja i super, s obzirom da sam od mogućih 20 meseci, evo već 18 trudna… Fenomen! Trudnoća mi je postala prirodno stanje i više i ne znam kako je to biti ne trudan. Opasno sam se uželela putovanja, skitanja, ludovanja, a tek je 17 mart. Uh… Jedva čekam da spakujem svoju čergu i da krenemo dalje. Mnogim ljudima je problem da sa malom decom putuju i da luduju i da se dobro zezaju, ali nama nije. Samo da su oni nama živi i zdravi i da ja nisam trudna baš mnogo, e to je jedini uslov za dobro zezanje.

Pogled sa moje terase  u Kraljevu

Uželela sam se ljudi koje volim, a koji ne žive ovde. Hoću bre da idem kući u Kraljevo, hoću da mi mama spremi ručak, da sedim sa ćaletom i sestrom i da pijemo špricer, hoću sa klincima da brčkam noge u Ibru i pijem pivo u Kajak klubu, da Marka i Jovanu stavim u džipić da se vozaju oko Milutina, uželela sam se da trčim, da plivam, da skačem… Da za Đurđevdan odemo u Lazac na slavu, kad sve ozeleni, a selo procveta, da se popnem na brdo i da vičem iz sveg glasa, da se oslobodim sve negativne energije, da vrtimo prase na ražnju, da se smejemo i igramo fudbal u dvorištu, da kad padne mrak, sednemo pod dud i slušamo seosku ”tišinu”…

Milutin i džipići

Za vikend smo išli na Jarak (aerodrom), ”sunce piči mi roštiljamo, cure gule krompir u hladovini, nedeljom se mi planirano, utapamo u harmoniji. I znamo sve već o životu, i šta ti meni imaš pričati, koliko troši benzina u zimskim uvjetima, i koji je limar najjeftiniji. Divlje izlaske u grad zamenio je sad, lagani dvokorak uz puni želudac… tra la la la la la la….” E braćo i sestre i ja zapevah… Sve je to lepo, a ja se ipak osećam ko baba! Jedva čekam, kada ću se nakačiti ovde i pisati vam o danu koji smo proveli onako kako ja hoću.

Odoh sada da skuvam još jednu kaficu, Jocka je u školi, Mare i tata spavaju, odoh da ih budim, pa ćemo da vidimo kako ćemo ovaj dan da provedemo. Isto kao i juče, samo malo drugačije, a proćiće i to, tek će nama biti lepo. Sve prođe. Sutra idemo opet na kontrolu, (šta me više kontrolišu) i tako… Idu neki lepi, srećni dani, ja sam samo malo više trudna nego obično, pa ne znam šta ću više sa sobom, pa tako mlatim praznu slamu… Ljubi vas Ivana sve koji ovo pročitate, ne zamerite nešto…