CB025258Pitam se često, “zašto imam potrebu da pomognem svima?”. Ako čujem da neko meni drag, blizak, ma i dalek i nepoznat ima neki problem, ja bih da pomognem. Ne mogu ja ceo svet da spasim, ali pitam se odakle u opšte takva potreba u meni? Da se odmah na početku razumemo i da otklonimo tu osnovnu ljudsku potrebu da mu se drugi zahvaljuju, da ga kuju u zvezde, da je učinio dobro delo, da je dobar, velikodušan, da mu duguju neku uslugu, da možda može da zaradi, da uspe u nečemu povezanim sa tim…NE.

Ne podnosim da mi se neko zahvaljuje zbog nečega, da me spominje, da se zna, da me hvali, da priča o meni, ništa od toga nije osnov mojoj potrebi da pomažem ljudima.

Samim tim, što dođem u situaciju da nekome pomognem mene čini srećnom. Neka to bude i neka glupost. Nisam neko ko ne ume da kaže “ne”. Umem i koristim to čuveno “ne”. Znači ne dovodim sebe u situaciju da me drugi ljudi iskorišćavaju. Umem da budem i gruba i surovo iskrena. Ne uvlačim se nikome, ali moja potreba da pomognem postoji i opstaje.

Prosto ne mogu da se setim situacije u kojoj je nekome trebala pomoć, a da sam ja ostala po strani. Ne namećem se, već jednostavno pomognem i sklonim se. Ne trebaju mi zasluge. Taj osećaj u kom sam  svesna da je nekome bolje zbog nečega što sam učinila mi je sasvim dovoljna.  Ne volim nepravdu, kada vidim da je neko ugrožen na bilo koji način, umešam se kao da mi život od toga zavisi.

Sa druge strane, kada meni treba pomoć, ne umem da tražim. Na kraju krajeva, čak kada želim i čašu vode, bude mi teško da tražim. Lakše mi je da sama ustanem i uzmem šta mi treba.

Najteže mi je kada vidim rešenje nečijeg problema, ali sam nemoćna da toj osobi pomognem. Neke stvari se uče samo iz ličnog iskustva. To vam je kao da nekome objašnjavate koliko gusta treba da bude smesa za knedle. Dok par puta ne pokuša sam i budu mu i tvrde i raspadnu se, neće naučiti. Sa strane gledate i tačno znate koliko još griza treba da doda, ali … jbga. To su njegove knedle.

Kako to da vam objasnim? Recimo…vozimo se autobusom. Autobus se pokvari. Svi putnici izađu iz busa, noć je, svi su ljuti i nervozni. Vozač pokušava da popravi autobus. Naravno, ne mešam se. Vreme prolazi. Prolaze druga vozila. Niko ne reaguje. Svi samo psuju i negoduju.

Priđem, posmatram. Skontam šta je problem. Vozač nema potreban alat i pukao je kaiš.  Zaustavim kamion, jer znam da on sigurno ima alat. Nemaju kaiš. Uđem u bus i gospođu koja drema zamolim da skine svoje najlonske čarape. Nemam pojma odakle to znam, ali znam da ženske najlonske čarape mogu da zamene jebani kaiš. Ostalo prepustim vozaču autobusa i kamiondžiji.  Autobus popravljen, svi srećni i zadovoljni, gospađa ostala bez čarapa. Meni lepo.

Ne kažem da se niko drugi ne bi setio da zaustavi neko vozilo, to je normalno i sasvim očekivano, ali odlaže se, čeka se, prolazi vreme. Ne razumem zašto ljudi uvek od drugih očekuju da reše nešto, bez volje da pomognu ili upotrebe neko svoje znanje. Sasvim im je dovoljno, “platio sam kartu, želim da stignem gde sam krenuo, baš me briga za sve drugo…grrrr. “

Ovo mi sada nekako glup primer. Ne želim da pričam o konkretnijim, ličnijim primerima, samo me zanima odakle mi tolika potreba da “spašavam” svet. Pоmažete li drugima i koliko drugi pomažu vama? Nekako mislim da se sve vraća. Ovako ili onako, sve uvek dođe na svoje.

Mislim da sve to ima neku dublju psihološku stranu.