Mene moje napisane reči usrećuju i muče. Ne mogu samo da napišem nešto i da onda nastavim dalje. Uživam u njima kada dođem do nekog zaključka ili mi samo lepo zvuče, ali me muče onda kada ih napišem, a ne razumem odakle li su samo došle? Iz čega su se izrodile?

Muči me jedan deo u ovom postu, prvi. Odakle u opšte jedan takav lik u mojoj glavi. Toliko pogrdnih reči, ljutnje, gađenja, sa pitanjem na kraju “može li mi takva osoba biti prijatelj?”, koje kao da samo kamuflira nešto što se krije iza svega toga.

Takva osoba može stvarno da postoji negde, ali ja sam je izmislila, “legla mi u priču”… Hm…? Zašto baš sa takvim karakteristikama? Odakle takva potreba u meni, da je takvu izmislim? Zašto sam morala da izmislim neku ženu koju ću da ispljujem na najpogrdniji način?

Pa zar ja koja imam razumevanje za sve i svakoga? Za sve ono što ljudi čine nađem opravdanje. Zar ja koja kažem “Tvoje telo samo tvoja briga“?

Podsvest je čudo. Da zađem malo unutra.

U poslednje vreme mi se izdešvalo nekoliko stvari koje su izuzetno teške. Sve sam stoički podnela. Mesecima sam pod velim pritiskom. Možda i par godina. Smejem se i kad mi nije do smeha. U stvari sve stoički podnosim i uvek se smejem. Ne sećam se kada sam se isplakala zbog nečega.

Nepravda me dovodi do besa, a onda bih da je isterujem “fizički”, da bijem. Pošto sam već velika porasla, ne ide, pa se onda smejem, a kad sam baš ljuta, a nemoćna i ne mogu da bijem, plačem. Čak se ni to više ne dešava, sada je moja reakcija sasvim drugačija. Smejem se.

Kakve sad sve to ima veze sa nekom izmišljenom ženom koja se jebava za gaće i parfeme sa nekim bucom tamo? Hm…? Opisujem u komentarima ženu koja ostavi muža i decu, izljubi ih i ode. Aha…jel` to to? Da li to meni moja podsvest govori da treba da odem negde i da odmorim malo? Ono što mi se ne sviđa su debele, budžene čiče koje misle da sve i svaku mogu da imaju. Ono što ne volim je kada se ljudi prodaju za gluposti.

Znači na spram “otići negde” sam stavila sve ono što mi se gadi, da bih ispljuvala ženu ili da bih sprečila sebe da odem negde, jer trenutno sam u situaciji da ne mogu nigde da mrdnem.

Zašto nisam rekla da ta žena odlazi recimo na odmor, na masažu, u jebanu banju, da iskulira. Ostavlja sve “Kaže snađite se kako znate i umete, spakuje torbicu i izađe.”

Nisam zato što to ni po kakvim kriterijumima koji vladaju u mojoj glavi nisu ni za najmanju osudu. Možda bi moja podsvest mom umornom telu rekla “idi već jednom, dani dušom malo.”, a zaista ne postoji način.

U suštini ne želim da odem nigde od svoje dece i muža, uživam sa njima u svakom pogledu, ali izgleda da pod hitno moram da ih organizujem nekako i zapalim negde, bar na par sati.

Izgleda samo da sam previše umorna, da je sve nekako palo na moja leđa, a da me moja podsvest brani i čuva. Ako već ne mogu, da ispravim neke nepravde, da bijem i da plačem. E onda bar mogu da izmišljam likove i da ih pljujem ni krive ni dužne.

Znači ta neka tamo, može da ode i da radi nešto što ja nikada ne bih, a ja ne mogu ni da se ispišam na miru.

Moraću izgleda da napravim novu kategoriju “Moja lična psihološka ordinacija”, pa da tu izmišljam, pljujem, psujem, analiziram, a da se vi ne čudite, “šta li joj je danas?”

Da i odgovor na ono pitanje “može li mi biti prijatelj”, je da naravno boljeg prijatelja od sebe nemam.

Neka shvati kako ko hoće, ali meni je sada tako dobro. Više me ne muče sve one moje reči. Hvala Zelenoj i Mahlat. Nateraše me da promislim, inače bi sve to, eto samo tako prošlo. Hvala devojke.

Random Posts