Imam veliki problem. Treba da se suočim sa jako ozbiljnom situacijom, a ja i dalje tu ozbiljnu situaciju vidim kao nešto dobro, jer je sve zbog nečega dobro. Kao nešto što nije ništa strašno. Kao zajebanciju koju ćemo kao i sve drugo do sada da izdržimo, prevaziđemo, pobedimo. Večiti optimista, na teškim mukama. Verujem u Boga, pa se pitam, šta treba iz ovoga što nam se dešava, da naučimo, jer će na kraju, naravno sve biti u redu. Molim za život i zdravlje, a zdravlje nas izdalo. Svi mi zajedno smo jedno, pa zato često i pričam u množini. Što zadesi jednog od nas utiče na sve druge, pa bilo lepo ili ružno.

Hvala Bogu, deca su nam zdrava, zdrava sam i ja, tata je u pitanju. Nije baš da ima grip, nije ni prehlada od uragana koji smo preživeli u Italiji, nije ni ništa drugo uobičajeno, jednostavno imamo neki tumorčić. Kako ružna reč tumor? E sa tim treba da se suočimo! Ne, ovo ne mogu reći u množini. Treba ja da se suočim, on se suočio, stao mu je na crtu, ali ja nekako ne mogu. Ne znam sa čim treba da se borim. Kad ovako govorim, kažem sebi da patetišem i dramim, da lupetam i pričam gluposti, ali kako god, on postoji i treba da se operiše.

I operisaće se, sada pije lekove da bi ublažio neku infekciju i operacija treba da se izvede za mesec dana. Kažem ja sebi, pa kad je za mesec dana onda nije opasno, jer da je opasno bilo bi odmah. Šta još da kažem, šta sebi da kažem, jer se ja ovo sebi obraćam. Tako je, kako je. Mrzim ovu teskobu, mrzim crne misli koje mi nalete, mrzim bolnice, mrzim da se suočavam sa ozbiljnim situacijama. Ma ne želim ozbiljne situacije… Ali… to je ipak samo život i malo se ja tu šta pitam. Biće kako treba da bude, a mi… mi ćemo dati sve od sebe da bude onako kako je dobro za nas.