Bukvalno nisam stigla ni da se okrenem oko sebe, a ono već veliki problem se isprečio. Ivan je u bolnici i trenutno traje operacija. Nadam se da će dok napišem ovaj post sve biti gotovo, da će mi javiti da je sve proteklo u najboljem redu i da će se brzo oporaviti.

Umršena creva, zavezana creva ili jebem li ga šta. Juče sam čitala postove od prošle godine u ovo vreme i radovala se što su problemi sa njegovim zdravljem iza nas. Uveče je dobio strašne bolove u predelu stomaka, tako da sam insistirala da ode na urgentni. Celu noć su ga ispitivali, snimali, dali mu četiri boce infuzije i jutros u 7 kada se pojavio na vratima, mislila sam da je priča gotova.

E nije. Doktori su ga pustili kući, pa kad prođe delovanje lekova, ako ga bude bolelo da se vrati. Sačuvaj me Bože!!! Pustili su ga kući, a nisu ustanovili šta mu je. Pustila sam ga da se naspava, a kada se probudio bolovi su ponovo počeli. Delovanje lekova je prestalo.

O tome ko i kako će da ga preveze da vam i ne pričam. Svi rade. Neko mora da ostane sa decom. Zovi ovog, onog, ma čudesa. Odlučio je da se sam preveze, pomogla sam mu da se obuče i obuje i otišao je. Ponovo svi oni pregledi i na kraju mu je posle jebem li ga koliko vremena, ustanovljena dijagnoza, zapetljana creva. Operacija obavezna i hitna. I eto, sada ga operišu.

Sama sam sa decom, zaspali su malopre, a ja ne znam šta ću sa sobom, pa eto kuckam. Ne mogu se čudom načuditi. Apsolutno ga ništa nije bolelo i sada odjednom leži na operacionom stolu.  Ne bih ni volela da mi je neko sada ovde, jer ne znam šta bih pričala. Sutra ujutru će mama da mi dođe, ali hoće li više zazvoniti telefon i reći mi gotovo je, sve je u najboljem redu. Ubija me ovo čekanje. Završila bih post, ali ne želim ni vas da ostavim u neizvesnosti.

Pisaću vam nešto dok ne zazvoni jebani telefon. Šta koji kurac da pišem? Jedva čekam da mi dođe kući, da ga išutiram što me ovako nasekirao. :) Treba sutra da odem u banku da podignem pare. Treba da prebacim Jovanina dokumenta iz jedne u drugu školu.

Zazvonio je telefon, još uvek je u sali i do ujutru neću ništa više znati. Jebem mu mater, pa šta mu rade toliko? Ne želim da guglam, ne mogu i neću. Ne mogu da plačem, jer nemam razloga. Ne mogu ni sa kim da pričam, ne znam šta bih pisala. Šta ću, čekaću do ujutru, a onda odoh u bolnicu da ga išutiram na licu mesta. Jebem ti život, da ti jebem život.

Dodatak, posle jedno dva sata…

Znao je on da ću ja do ujutru da izlapim od razmišljanja. Operacija je gotova. Čim je malo došao sebi pozajmio je telefon i javio se. Operacija je dugo trajala i nema pojma šta su mu radili, to će mu ujutru reći.  Važno je da je gotovo i da sam ga čula, a za dalje ćemo da vidimo. Ima rez na stomaku i gomilu cevčica koje vire iz njega.

U stvari sam se najviše plašila, sada smem reći,  da se neće ni probuditi. Jebani ljudski mozak.  E sada mogu na miru da se isplačem, pojma nemam zašto, a ujutru idem kod njega i verovatno ću mu bar lupiti šamarčić.

Ne mogu da vam objasnim koliko mi znače vaše reči podrške i ohrabrenja. Hvala vam neizmerno što ste bili sa mnom i što se baš uvek mogu osloniti na sve vas. Zaista i dalje nisam svesna šta se sve ovo izdešavalo.

Random Posts