Na svoju veliku žalost ne mogu sve da postignem, da čujem, da vidim, da zapamtim, da uradim, da ispratim, dopratim… Noć sam posvetila muzici. “Našoj” dobroj muzici. Kažem našoj pod znacima navoda, jer više ne znam ko je ko i ko kome pripada, ali znam da volim da čujem i Prljavo Kazalište i Parni Valjak i Six Pack i Night Shift i Hladno Pivo i Familiju i 357 i još svašta nešto, izmešano i ovako ili onako, ali svakako meni mnogo dobro.

I tako lutam i tražim i slušam i uživam i naletim na dobru staru Riblju Čorbu i odlepim. Prosto ne mogu da verujem da mi je to promaklo. Kao klinka sam mnogo volela Borine pesme, ali onda vremenom kao da se negde pogubio. Sjebala ga neka politika, koja i kakva više se i ne sećam, ali ono što sam noćas odslušala je prava Čorba.

Kao da su pesme stare, kao one nekad.  Ma neee… Ne kao nekad. Kao da je Bora tek sada sazreo, kao da sada ume i da piše i da peva. Naježila sam se slušajući neke njegove nove pesme. Kao da ima šanse da neka od novih pesama postane “Dva dinara druže”. Ma u šoku sam.

Možda zato što nisam ovo očekivala ili sam eto tako raspoložena, ali svakako ko je voleo nekadašnju Čorbu, slobodno neka joj se vrati. Nećete se razočarati.

Eto šta ću, stvarno ne mogu sve da postignem. Meni je ovo novo i baš se radujem što sam ponovo otkrila dobar stari “naš” R N R. Najveći problem je što se muzika uopšte i ne sluša. Da se ovaj album pojavio u vreme kada je izašla Lutka sa naslovne strane, neke pesme bi sigurno postale i hitovi, ovako ništa od toga. Nema veze ja ću svakako uživati uz “novu” staru Čorbu.