Znate ko su poturice? Ako ne znate onda “proguglajte” malo, neću da se “uvlačim” u tu temu. Jednostavno ako počnem o tome da pišem neću reći ono što želim. To je problem sa mojim načinom pisanja. Uhvatim se nečega ko pijan plota i onda teram dok ne objasnim i zadnju sitnicu, pa kad pročitam shvatim da nisam rekla ono osnovno što sam htela. S obzirom da je ovo vreme “guglanja”, mislim da je dovoljno reći, poturice su = proguglajte.

Kako se zove obrnuti proces? Kada neko ko nije Srbin, već Turčin ili poturica, prikrije sve svoje korenje i tragove i predstavi se svetu kao Srbin? Što bi to neko radio uopšte? Ukratko, negde pred kraj leta 1951. godine negde u Bosni, mlada lepa žena, muslimanka, radila je u kući jednog cenjenog muslimana kao spremačica. S obzirom da je bila lepa, privukla je svog gazdu i u nadi da će možda imati veće priviligije, biti bolje plaćena, nije odolela, dala mu se onako kako se žena daje muškarcu.

Možda joj je neko vreme i bilo dobro i lepo, ali u novembru mesecu je shvatila da je ostala trudna. Živela je u nadi da će je gazda prihvatiti, da će je zadržati za sebe, da će njen život postati drugačiji i lepši. Pa rodiće mu dete, zar to nije dovoljno?

Nije bilo dovoljno. Onog trenutka kada je svom “voljenom” objavila vest, bila je osuđena na propast. Isplatio je i isterao iz kuće. Šta jedna mlada trudna žena da radi u takvoj situaciji? Ona je odlučila da živi, da se bori za sebe i plod “svoje ljubavi”. Avgusta meseca 1952. godine rodila je zdravog, pravog, lepog dečaka. Jedva da je imala za osnovne stvari u životu, ali joj je njen dečak dao snage da sve izdrži i da se izbori za sebe i njega.

Kako je život nepredvidvidljiv, tako se i njoj sreća osmehnula. Upoznala je oficira srpskog porekla, visokog političkog komesara, koji se odmah zagledao u nju. Nije mu smetalo što je ona već imala dete, tako da ih je prihvatio u “paketu”. Oženio je i usvojio njenog sina i malog dečaka više niko nije mogao da zove kopiletom. Mali je sada imao prezime, poreklo, koren…srpski koren. Ne samo da više nije bio kopile, već je postao i cenjen zbog “svog” oca. Kao dete oficira, selio se iz grada u grad, ali njegova glavna i poslednja destinacija bila je Beograd.

I tako…kada dete koje nije bilo željeno od svog oca muslimana, bude željeno od majke muslimanke, postane dete visokog srpskog partijskog komesara, šta može da postane u Srbiji, nego političar. To mu nekako dođe ko po PeeSu. Pravila službe su pravila službe, nema tu zajebancije. Da bi bio prihvaćen, moraš da se dokažeš, nema vrdanja.

Ako znamo da je svaka poturica veći Turčin od mnogih Turaka, šta biva sa ovima koji su od čistokrvnih muslimana postali Srbi. Kažu da toga nema. I ja mislim da nema, jer u Bosni su većina muslimana poturčeni Srbi, tako da su se u ovakvim situacijama i slučajevima samo vraćali svom pravom poreklu.

Znači ako posrbljeni Turčin uđe u srpsku politiku, daće 110% sebe da se dokaže kao pravi, kao izabrani, kao jedinstven i najbolji. Zaista će se potruditi da ga nikada, nigde i ni u čemu ne provale. Srbi kao Srbi će ga prihvatiti. Srbima nije teško podmetnuti bilo šta. Srbima obećaj bolje i lepše sutra i svi do jednog će trčati za tobom kao stado ovaca. Kada skontaju da su se zajebali nema šanse da će to da priznaju. Tako da ćeš do kraja života, a i posle toga ostati upamćen kao veliki, jedinstven, najbolji, najpametniji, najveći Srbin. To što si bio iskompleksirano, neprihvaćeno dete nema veze. Sve to lepo zaboravi, zakopaj, daj Srbima ono što žele da vide i čuju i budi siguran da ćeš ostati upamćen zauvek i da ćeš ući u sve istorijske knjige.

Srbija je u stvari pogano tlo. Rađa ovde sve i svašta, a nama je onako kako smo sami napravili da nam bude. Ja sve ovo samo onako, ko razume shvatiće, ko ne razume, nikom ništa.