Post kod Gemine me je baš zamislio. Koje su to sitnice koje mene obeležavaju kao jedinstvenu osobu među svim drugim ljudima? Šta ja to činim, a da možda drugima i nije baš normalno ili im nikada ne bi palo na pamet, a meni je uobičajeno? Počela sam da pišem komentar kod nje, ali bi se odužio, jer me je baš inspirisala tema, pa ću se malo raspisati ovde.

- Čašu uvek držim u desnoj ruci sa tri prsta, palac, kažiprst i srednji prst.. O tome ne razmišljam, to je automatizovano tako.

- Sve čitam. Dok putujem nijedna tabla, sa nazivom bilo čega, ne može da mi promakne. Bilbordi su obavezni. Čak i kratke reči koje ne moraju da se čitaju, jer su poznate, ja čitam. Pogledom pređem preko svakog slova. To mi je navika koju sam stekla još kao dete, dok sam učila da čitam. Sa 5 godina sam već tečno čitala, zahvaljujući ovoj navici.

- Kao što sve čitam, tako volim i da brojim. To ne činim stalno, ali ako recimo čekam nekoga, zabavljam se brojanjem raznih stvari.

- I nešto što je jako korisno. Ako se nađem u opasnoj situaciji. Umem totalno da isključim strah i da funkcionišem potpuno smireno i koncentrisano. Kao da izađem iz sebe. U situacijama gde bi bilo sasvim prirodno i normalno, osetiti paniku ili se osetiti ugroženo od nekoga, ja kao da pritisnem dugme i toga nema. Baš suprotno, ja se osetim jakom i superiornijom u svakom smislu.

Jednom je jedan čovek hteo da me zadavi, bukvalno, jer sam ga iznervirala. Rukom me je jako stegao za vrat. Sve jače i jače. Što je bio jači stisak, ja sam bila jača. Neka sila iz mene ga je toliko stegla za ruku, da je morao da me pusti.Kada sam došla do daha, iz mene je izašlo jednostavno cinično pitanje „Šta ti je, majke ti?“ Njegov odgovor je bio „Ti si stvarno luda.“

Da je sitacija možda bila i ozbiljnija nego što sam mogla i da predpostavim, govori i to, da je taj isti čovek, možda mesec dana posle ovog događaja jednog dečka ubio nožem. Zato što ga je iznervirao, izbušio ga je na smrt, šest puta, najobičnijim nožem za limun.

Ovo je baš ekstreman primer, ali toga sam se sada setila. Da sam se bacakala i otimala, on bi me sigurno zadavio. Bila sam potpuno mirna, kao da je stezao drvo. Kroz glavu mi je prolazilo, da će i to proći i sva moja koncentracija je bila usmerena na njegovu ruku. Ne moram da kažem da je on bio jači od mene, ali tada, da je situacija bila obrnuta, moj stisak bi mu sigurno slomio vrat.

Kažu da ljudi kada su uplašeni dobiju neverovatnu snagu. Sa mnom nije vladao strah, već neizmeran bes. Imam još primera za opasne situacije, ali bolje da ne pišem više ništa, jer sam se baš odvojila od započete teme. Hm…da li da sada ovo obrišem ili da objavim? Često imam ovakvu dilemu. Koliko bih samo priča do sada objavila da nema ovakvog dvoumljenja? …ma ajde neka ide.