Nekako se baš dugo spremam da napišem ovu pričicu, ali uvek se nešto desi, tako da ne stignem da napišem baš to što hoću.

Jednostavno je. Umorna sam, strašno sam umorna i treba mi break, pauza, time-out, bar trosatna privremena amnezija, ne bih se žalila ni duža da bude, (ne duža od jednog dana). Nije mi cilj da kukam ovde, ni slično tome, samo hoću svoju PAUZU. Neka bude i pauza za ručak makar, ili bar puš pauza. :) Bog sami zna odakle mi ovolika snaga. Raspašću se na kraju i od mene će ostati samo ovaj blog. :)

Pitam se ponekad, “ma odakle ti samo toliki živci”. Ranijih nekih godina sam govorila, da su mi ostala samo četiri živca i da ću, kad i njih potrošim prosto otići “u kurac”! Kad da vidiš, posle ta četiri (potrošena naravno), vidim ja da ih imam mnogo, mnogo više. Imam ih, ali stvarno mi treba malo odmora. Bukvalno nisam stala cele dve godine. Noću ne spavam ko sav normalan svet i ne sećam se više kako izgleda leći uveče i probuditi se ujutru, a da ne ustanem bar pet puta. Kako li to beše izgleda?

Zadovoljavam se svojim minijaturnim trenucima. Ja sam biće koje je nekada, ponekada volelo samoću. Osamim se i uživam u tišini, ćutanju… Nema toga više, a treba mi bre! Izludeću na kraju. Kukam, a znam da mogu još mnogo da izdržim. E baš je čovek čudno biće. Ja bih i ovako i onako. Heh…

Znate onaj film sa onim daljinskim upravljačem. Baš takav jedan mi treba, ali meni na njemu treba samo dva dugmeta “pause” i “play”! Ih što bi to bilo dobro. Klik na “pause” i mir. Posle par sati kliknem na “play”, a ono sve nastavi da se kreće tamo gde je stalo. Ozbiljno sam o tome razmišljala, kao da počinjem da “šiz”!!!

Pitam se koliko bih ja ostarila u međuvremenu kada bi sve ostalo stalo, a ja nastavila u svom miru do sledećeg “play”? Izgleda da stvaram još jednu igru!? Dok sam bila mala često sam pre spavanja igrala takve igre. Igrice “nemoguće maštarije”. Nikada u stvari nisam ni prestala da igram te igrice. U glavi napravim sve moguće kombinacije, pravila, nagrade, ama sve do detalja. “Velikog brata” sam ja izmislila još sa nekih svojih 10 godina. Samo mnogo bolje nego ova sranja što su oni izmislili. Moja verzija je mnogo surovija i meni bar zanimljivija.

Zatvorite nekog u kuću, u mom slučaju mene. U kući ima sve što jednom čoveku treba. S tim što postoji mogućnost da sve čega se seti naruči da mu pošalju. Baš sve, sem novca naravno. Šta će nekome novac dok je tako zatvoren? Kuća može da izgleda baš onako kako kandidat zamisli i da ima sve što zamisli. Može da jede šta hoće, da spava kad hoće, da se kupa kad hoće, piše, slika, vaja, stvara, plete, jebe se sam sa sobom. Sve, baš sve…

Sad se vi pitate, u čemu je caka? Glavana fora je da izdrži tako sam sa sobom, godinu dana, bez mogućnosti da vidi drugo biće. Nema ljudi, nema životinja, nema ni ribica, ni kučića, ni mačića, nema onih koji dostavljaju hranu. Hrana stiže preko pokretne trake. Može da se izađe u dvorište da se vidi nebo, sunce, trava i ništa više. Tako godinu dana. Celih 52 nedelje, 365 dana, ne mogu da računam sad koliko sati i minuta, ali baš toliko. Nagrada? Hm…

Nagrada bi bila nešto što ta osoba najviše želi. Nije ograničeno. Zavisi ko šta želi. Ne mogu da se ispunjavaju želje koje se tiču Boga, a sve ostalo što se tiče sveta može. Eto to je jedna od igrica. Imam ih ja još mnogo… ponekad se pitam jesam li ja uopšte normalna?

Dok ljudi pred spavanje noću misle o problemima, o parama, o životu, braku, ljudima, poslu… koje kakvim sranjima. Ja se igram. Nemam više vremena ni za igre ovakvog tipa, legnem i ćao, dok me neko ne pozove za pet minuta!

Sada sam znači u fazi daljinskog upravljača? Da… i u fazi 500 miliona evra. Ne milion, dva, pet… nego baš 500. Meni pare u životu, ama baš ništa ne znače. Kad imam imam i imaju svi oko mene. Kad nemam, nemam i to je to. Nemam, pa šta… imam, pa šta? Zato mi je baš super da pred spavanje troškarim 500 miliona. I previše sam vam se otvorila ovde, (možda se to ne vidi na prvi pogled, ali jesam) tako da bi troškarenje ove gomile para, bilo davljenje. U stvari već sam vas udavila, a u stvari treba bi samo mali, mali, malecki odmor. Uh…

Volim ovu svoju glavu, jer mi pruža tako puno. Maštam i uživam. Hvala Bogu na mom mozgu. Moja sestra mi ga traži na pozajmicu. Kaže: “daj mi svoj mozak, da odmorim”. Ma ne dam! To je samo moj mozak i samo on može da izmisli sve ono što me čini onim što jesam. U ostalom ni meni niko ne da taj daljinski upravljač.
E baš sam nešto skroz srećna sad, a što nemam pojma. Ljubi vas i voli Ivana, gde god da ste i ma ko jeste!

Sve ovo ovde sam ja!