Imam svašta da vam ispričam, međutim dugujem i sebi i vama nešto što sam obećala. Obećala sam verovatno puno toga, ali jedno po jedno. Negde u avgustu ove godine sam vam rekla da vučem u svom džepu jedan papir na koji sam nabacala neke svoje misli.

Papir koji sam ispisala u busu dok je Ivan bio u bolnici. Verovatno je sada pravo vreme za to. Ima još malo vremena do Nove Godine, pa neka ovo ostane u ovoj staroj. Prepisaću sa papirčeta na brzinu, pa neka ga neka stoji post, kao prisećanje na jedan težak period i kao podrstrek za sve ono što dolazi.

22. avgust, 2009. 11h 30min

Znate li gde je Padinska Skela? 14 km od Pančevačkog mosta ka Zrenjaninu.  Već nekoliko dana prelazim tu relaciju i vreme provedeno u busu mi izgleda kao večnost. Do Bogoslovije pola sata, pa do Kliničkog centra 74-kom još jedno 20 minuta.

O čemu sve razmišljam, nemoguće je zapamtiti, ali danas sam odlučila da vreme prekratim pisanjem. Dobra stara sveska i olovka.

Kada se neke stvari izdešavaju u životu kao meni u zadnjih mesec dana, čovek se zapita “šta me je ovo spopalo?”… ali ne i ja. Sve je to život.

Stvar je u tome što kada se sve sabere i oduzme u životu ima više stvari koje mi ljudi shvatamo kao problem i muku, a manje onih koje nas čine srećnim i nasmejanim.

Period između dva problema, treba provesti na najlepši mogući način, bez straha i isčekivanja nečega što je loše. Loše svakako dođe, strepeli mi ili ne. Zato biram da opušteno uživam  u životu kada problema nema, ne razmišljajući o tome šta sve može da se desi.

Sve ono što treba iz ko zna kog razloga da se dogodi, to će se i dogoditi. Neke stvari ne mogu da promenim i zato sa osmehom i sva razdragana im idem u susret.

Znate kako kažu “…sudbinu ne treba izazivati”, ali sve ono što ne mogu da promenim, što ne zavisi od mene i što se jednostavno dešava, prihvatam.

Ne postoje dve Ivane. Nema odstupanja, zatvaranja očiju, foliranja. To rade kukavice, a ja kukavica nisam i zato te tzv. Ivane spajam u jednu sada i zauvek.

Pre neki dan sam u jednom ovakvom busu u kome se i sada nalazim, doživela otkrovenje, shvativši, ali onako iz dubine svoje duše da su život problemi, ali da nas ti problemi oplemenjuju i sam život nam čine lepšim. Ništa novo mnogima, ali meni je to mnogo značilo.

Problemi  nam oplemenjuju život, samo u slučaju da nismo gnevni. Ako je čovek gnevan, besan i ljut na život, Boga, ljude ili neki uzrok situacije u kojoj se našao, on samo još više ide unazad, pada dole i sve teže mu je da ispliva.

Teško mi je da vam objasnim ono što hoću, ali valjda su to neke stvari koje je nemoguće opisati.

Sve treba da prihvatimo onako kako jeste, da se hrabro suprostavimo, da budemo srećni što nije gore i da idemo napred.

Hvala Bogu deca su zdrava, Ivan je preživeo, ja sam se suočila sa sobom.  Idemo dalje.

11h 56min

Random Posts