srceZbunjena sam. Muško, ženski odnosi? Ovih dana devojke se raspisale o tome. Zelena, Mahlat, Šaputava, Ivana, verovatno ima još tekstova na ovu temu, a ja nigde ništa smisleno ne umem da kažem sem da sam izgleda imala više sreće nego pameti.

Još od onog komandovanja, kada smo se igrali rata, pa sve nekako do danas, nisam nikada imala problema sa muškarcima. Umela sam da se zaljubim ko kreten, ali taj neko bi isto bio zaljubljen u mene ko kreten, tako da smo uvek bili 1-1.

Možda glupo zvuči, ali istina je, pa ću reći, mene nikada nijedan muškarac nije ostavio. Uvek sam ja ostavljala njih ili kada bih htela da raskinem tu vezu, prosto ga nateram da poželi da ode, tako da niko ne ostane da pati. On ode, ja ostanem čiste savesti. Zbog takvog mog odnosa prema njima, uvek smo ostajali u dobrim odnosima.

Mene to niko nije naučio, niti mi je ikada iko pričao i davao takve savete, niti sam ja to namerno i smisleno radila, mada tako zvuči. Rodila sam se takva.

Patnja. Jesam li patila? Naravno da jesam i to mnogo puta, ali ta moja patnja mi je nekako bila prijatna i slatka. Najlepše tekstove u životu sam napisala u takvim stanjima.  S tim što je mene ta patnja držala toliko dugo, taman da napišem pričicu, dve, da malo patetišem o životu, da se isplačem i idemo dalje.

Svaki put sam volela kao da mi je to poslednji put u životu. Predavala sam se cela, sve davala, ali i sve uzimala. Uživala u ljubavi. Takva sam bila sa dvadeset godina i danas sam takva sa 35.

Još jedna stvar je zanimljiva. Nikada se nisam zaljubila u nekog, a da mi ta ljubav nije bila uzvraćena. Verovatno sam nekako umela da izaberem. Nisam se zanosila, kao neke moje drugarice, pa se zaljube u nekog sa kim nemaju nijednu dodirnu tačku u životu, pa pate do iznemoglosti, što taj neko neće da bude sa njima. To mi je bilo glupo i uzaludno trošenje vremena i energije.

Nisam igrala igre tipa, udaranja čežnje i slične manipulatorske diskusije. Već jednostavno volim i budem voljena. Prosto.

Mene je uvek sve interesovalo. Tako da mi nije bio problem da sa tim mojim muškarcima idem ruku pod ruku u sve avanture i da uživam u novim iskustvima. Recimo uz jednog sam strasno zavolela ribolov, uz drugog sam jedva čekala da se igra neka velika utakmica, pa da kao ludak urlam na stadionu, igrala preferans u pare, pila po kafanama, razbijala, igrala, vozila motore, uživala u pozorišnim predstavama, kampovala, pušila travu, kuvala, roštiljala, satima igrala igrice, vodila ljubav na najluđim mogućim mestima, bila majstor u električarskom servisu i još svašta nešto…maksimalno uživala u tome, volela i bila voljena.

Divno se osećam kada se svega toga setim i kada se setim svakog od njih. Bili smo prvo prijatelji, pa onda muško i žensko, tj. ljubavni par. Oni su sa mnom radili sve one stvari koje ja volim da radim, a ja sa njima ono što oni vole. Niko ništa nije morao da trpi.

Naravno da i muškarci plaču. Sa svakim od njih sam otplakala njihove koje kakve životne traume, probleme, situacije. Ne mogu da se setim nijednog da se u suzama nismo rastali. Plače on, plačem ja što on plače. Isplačemo se, izgrlimo, izljubimo i ” ‘ajde, pa vidimo se”.

Uglavnom smo se rastajali, jer su hteli da me žene. Jedan od razloga za raskidanje veza je ponekad bio što bi mi dosadilo, znate ono kada sve pređe u naviku. Sledeći razlog za raskidanje, jer se pojavio neko zanimljiviji u mom životu, a ovaj bi da me ženi.

Jedan me je fizički prevario. Kaže bio sam pijan, namestila se situacija, izvini, neću nikada više, pa ja ću zauvek samo tebe de volim, vidiš da sam ti priznao…bla, bla, bla…Ok važi. Ti sada ideš na onu stranu, ja na suprotnu. Nisam ti više dovoljno dobra, ne voliš me kao pre, ćao bato.  Onda plače on, kleči, ljubi mi noge, plačem ja, kažem tako je suđeno. Nema više.

Najčudniji raskid je sa jednim važnim čovekom u mom životu, koji je zaključio da mu za život sa mnom, trebaju veća muda od mojih. Tako je rekao na kraju “Želim ti da nađeš nekog ko ima veća muda od tebe.” Tog čoveka sam ja mogla da pratim u životu, ali nije mogao on mene.

I ništa. Nema tu velike filozofije. Isto smo mi. Samo što muškarci imaju kurčić, a mi pičkulinu. Vole oni, volimo mi, pate oni, patimo mi, plaču oni, plačemo mi. Svi smo mi samo ljudi.

I tako ide život. Sve dok jednog dana ne nađoh nekog sa većim mudima od svojih. Koga mogu, želim i volim da pratim. Ko mene voli, želi i može da prati. Ko me trpi i kad sam totalno luda. Ko ume da me pusti da izdivljam zbog nečega, pa da se posle zajedno smejemo. Ko me poštuje, koga poštujem. Neko sa kim mi nije nikada dosadno.  Ko ume da bude i jeste pravi tata.

E sad niko ne može da nam garantuje da će tako i ostati, ali i ako ne ostane, pa šta? Sve je to samo život i ništa više.

Random Posts