Ova Ana je opičena milion posto. Obično ujutru kada tata ode, pre nego da izađe prebaci je kod mene u krevet, da gleda crtani, pije mleko, mazimo se. Tako i jutros. S tim što sam ja ponovo zaspala. Ništa novo, redovno se dešava. Ona obično ustane i igra se po sobi, čeka da se Marko probudi, pa ustanemo svi. Rasanimo se i krećemo u nove akcije. Jovana je u školi.

Međutim mala je Ani soba, mali joj stan, u svet bi ona. Vrata od stana retko zaključavamo, tako da tata nije zaključao kada je izašao. Do sada ništa neuobičajeno, sada ću morati i rajber da udarim, za svaki slučaj. Ona lepo otvorila vrata i bosa u pidžami otišla.

Ne u hodnik, mali joj i on. Sišla lepo tri sprata dole u prizemlje. :shock:  Srećom je komšinica koja živi u prizemlju videla, uzela je u naručje i unela kod nje u stan, da vidi žena odakle je dete došlo i gde je pošlo. Pitala je gde je pošla, ona rekla “Gde je tata?”  ”A gde ti je mama?” “Spava.” A gde su Marko i Jovana, “Ne znam.”

I srećom komšinica nema naš broj telefona inače da me je pozvala iz momenta bih umrla, kada bih videla da nema Ane. Donela je gore i bila pametna da ne zvoni, inače bih i u tom slučaju precrkla.

Zna blesa da to nije smela da uradi. Sagla glavu i gleda me ispod oka. “Gde si pošla Ana?”. “Kupi Ana sadoed.” I šta da joj radim. Evo već sat vremena ne mogu da dođem sebi. Pričala sam sa njom, ona se pokunjila, zna da je kriva i samo me gleda, pa me zagrli. “Izini mama, izini.”

Jebote život, pa nema ona pet godina, nego samo dve i još mi se izvinjava. Odlepila sam totalno, a  sada kada sam se smirila i kada se ništa strašno nije desilo, smešno mi. Da je komšinica nije videla ona bi onako bosa otišla u prodavnicu po sladoled. Šta joj samo to palo na pamet?  Srećom do prodavnice nema da prelazi ulicu. Ne smem ni da mislim šta je sve moglo da se desi.

I tako, trudiću se da ne izlapim dok ne porastu ova naša dečurlija.