Koliko visoko “skačete”?
Čuli ste možda nekad za „buve artiste“. Znam pričicu kako ih treniraju. Buve zatvore u malu posudu sa staklenim poklopcem. Buve ko buve, skaču. Tuku glavom u poklopac. Nakon nekog vremena, shvate i kažu: „Dosta mi je više lupanja glavom u poklopac.“ i počnu da skaču niže. Kada počnu da skaču niže, to je znak dreseru da su naučile lekciju. Sklone poklopac sa posude i buve bi mogle da iskoče, ali ipak ne iskaču, jer su naučile skakati niže.
Mnoge od nas su učili da „skačemo“ samo do određene visine. Celog života nam porodica, društvo, država ili naši unutrašnji strahovi govore: „Samo toliko možeš postići. Samo toliko visoko možeš skočiti. To je sve što možeš. Nisi tako značajan. Nisi toliko važan. Nisi vredan. Samo si prosečan pojedinac i ništa posebno ne možeš postići.“ Naučeni tako, kao i one buve, skačemo samo do određene visine, ne usuđujući se da poskočimo malo više. Strah da ćemo lupiti glavom u poklopac bude preveliki.
A vi? Skačete li onoliko visoko koliko vam dopuštaju vaše sposobnosti ili ste se predali zbog vaše okoline i negativnih primedbi? Jedini način da izbegnete kritikovanje je ne govoriti ništa, ne raditi ništa i ne biti ništa. Strašno.
Zamislite da imate čarobni štapić kojim možete da mahnete iznad određene oblasti svog života. Kad mahnete tim štapićem, vaše želje postaju stvarnost. Koje biste to želje ostvarili sebi? Sve što um čovekov može da zamisli i poveruje, može i da postigne. Dve glavne prepreke na putu do ostvarivanja svojih želja, ciljeva i snova su strah i sumnja. Protivotrov su odvažnost i samopouzdanje, a ključevi za odvažnost i samopouzdanje su znanje i stručnost. Zvuči komplikovano, ali nije.
Sve dok čovek uči i ima želju da se usavršava u bilo kojoj oblasti, on može i da uspe. Uvek ima nešto novo da se nauči, da se nadogradi znanje, da se postane stručniji i da se to znanje iskoristi u prave svrhe. Ovakav princip može da se upotrebi u bilo kojoj oblasti života.
Ciljaj na Mesec! Ako i promašiš – bićeš među zvezdama.
- Share this:
-
#1 written by Pedya 2 years ago
Nije komplikovano, ali nije ni lako. A i ne uspeva uvek. Ne bih da ubijem bilo ciju zelju za ucenjem i napredovanjem (konacno, i ja je jos uvek imam), ali samo znanje i strucnost nisu dovoljni da se “skoci iznad poklopca”. Nazalost, ima tu i drugih faktora. Ako sami sebi “postavimo poklopac”, sami mozemo i da ga uklonimo, ali ako ga stavi neko drugi, stvari se komplikuju…Quote -
Odličan članak
Tačno je da nam često i drugi ograničavaju skok, ali naše da je uradimo sve što možemo da skočimo što više. Bolje biti i spreman pa ne dobiti priliku, nego ne biti spreman pa je ispustiti. Samo stalno usavršavanje nam može dati tu širinu da možeo da testiramo razne “poklopce”. Ja lično mislim da nemam problem sa skakanjem, samo moram još dosta da vežbam da bih skočio dovoljno visoko, ali mislim da sam u pravoj sredini da moj skok ostavi trag
-
#4 written by Charolija 2 years ago
-
Ako me secanje ne vara, nekada su se od pobesnelih buva u kutiji sibica u hotelu Moskva pravile grandiozne TRKE BUVA. Tada je to bio skandal, gospodje su pomahnitalo vristale a grupu beogradskih pesnika koja je na ovaj nacin (izmedju ostalih) izrazavala bunt, delom su proterali a delom unapredili u ambasadore
Secam se da mi je uvek bilo cudno otkud Tin Ujevic medju njima (a mozda je sve i laza). Reprogramiranje nam je svima potrebno. To sto nas okolina (ponekad i roditelji) sapinju ne mora da bude prepreka ako je uvidimo i poradimo na tome da “poklopac” nestane.
Ali to sve PRE nego sto se obeshrabrimo.Inace, da…odgovorno tvrdim da su zelja za ucenjem i mooda dovoljna! Mozda jos i malo postenja, ne-makijavelizma, iskrenosti i mogucnosti da inspirises, pokrenes, promenis…Dosad se barem pokazalo uspesnim. Jedini je problem sto (mozda) ne mozes iste alate korisiti za nove ciljeve (milestones)…
-
ma brava! tačno tako.
uglavnom granice dobijemo od roditelja (ne ponekad), koji nam žele dobro (obično), ali nesvesni, kako su i njih podigli, ne mogu da nas puste da se ističemo. obaška u uravnilovačkim sistemima kao što je bio onaj u kome smo do skoro živeli. strah rulz (mada nevezano za sistem).
dal ste primetili da su geniji svi mrtvi? živi genijalci se smatraju ili ludacima ili zanesenjacima.
sve što postoji, neko je smislio. sve je izašlo iz misli. ceo univerzum, a sa njime i mi, koji takođe smišljamo. tkamo. -
#12 written by Dudaelixir 2 years ago
Zao mi je sto nisam zavrsila umetnicku skolu i bavila se slikanjem, ili vajanjem ili nekim slicnim zanimanjem, jer sam imala i imam smisla, ali…
Isto tako, da imam stapic, vratila bih sebe u 42. godinu zivota i tu bih ostala. Naravno, volela bih da sam se bavila padobranstvom, ali, nikada nije kasno, da djipim, makar jedan tandem, pa nek ide zivot!
-
-
#15 written by Gil-galad 2 years ago
“…najgore što čovek može sebi reći ‘e mogao/la sam, e što nisam’…”
Baš tako, jer stoji ono – bolje se kajati zbog nečega što jesi učinio, nego što nisi. Nekad se u pokušaju da (pre)skočiš (nešto) nezgodno dočekaš na noge, pa “uganeš članak”. Eto, meni se baš to dešavalo poslednjih meseci, ali “povreda” se sanira polako i imam nameru da skačem još više i dalje nego pre. A, da – bilo je i poklopaca i moraću dooobrooo da udaram glavom da bih iste probio…
Makar opet “uganuo članak”, makar nosio “zavoje” i na glavi.
-
#18 written by Charolija 2 years ago
-
Izem li ga, ja baš ne skačem visoko, najvišlje mi da sam se ohrabrila da stavim na ekran ono što nalupetam, e sad da sam hrabrija bila, putovala bih svetom i živela od fotografije, ovako, ne bih rekla da je kasno, al malo je nezgodno sa klincima u džepu. Ali, kao što ste već rekli, svi gore nabrojani, nikada nije kasno, pa možda…kada oni odrastu (to je opet nekako ograničeno, čini mi se…)
-
- Comment Feed for this Post
About Charolija (501 posts)
Ne umem ništa da napišem o sebi. U stvari ceo ovaj blog sam ja, pa koga ne mrzi neka ponešto i pročita.







