dupePonekad se onako iskreno zapitam, kako je u opšte moguće da sam toliko promašila školu koju sam završila i  fakultet koji sam završavala, pored svojih pravih interesovanja.

Neko ko je još sa svojih 7 godina, kada druga deca uče da čitaju, pročitao celu lektiru sve do četvrtog razreda. Neko ko je glumio u svim školskim predstava, pevao u horu, igrao u svim školskim predstavama. Neko ko je trenirao džudo 6 godina, trčao, plivao, skakao u vodu, igrao košarku, rukomet, odbojku, bavio se svim mogućim sportovima. Neko ko je pisao najbolje sastave na pismenim zadacima. Neko ko je već i zaboravio šta je već sve radio u životu pre nego da je došlo vreme da se izabere škola koju će upisati.

Posle završene osnovne škole sam upisala pravno birotehničku i sigurna sam da to nikako nije bio promašaj. Da sam ostala u tim vodima, verovatno bih i nastavila tako, sve do neke psihologije ili advokature, novinarstva. Međutim nisam uspela da završim prvu godinu srednje škole.

Jednostavno nisam ni išla u školu. Bila sam jako i skoro neizlečivo bolesna. Imala sam teži oblik epilepsije za koju nisu umeli ni znali da ustanove ni kako da leče, ni odakle potiče. Meni se samo nije išlo u školu sa gomilom “glupaka”, pa sam izmišljala glavobolje koje su bile odličan način za, ne otići u školu. Sve dok me nisu poslali na ispitivanja u Beograd, gde su ustanovili da sam epileptičar. E tada su mi stvarno dali kartu, “za ne ići u školu.”.

“Ona ima određeni oblik epilepsije koji je jako opasan, nema napade, ali njeni moždani talasi na eeg-u pokazuju da je epilepsija prisutna i da može da se pojavi u raznim oblicima.” Razmišljam ja i onda, a i sada. Dobro, mogla sam da glumim da me boli glava, mogla sam, jebem li ga kako, da zeznem te moždana talase u budnom stanju, ali definitivno nije postojala mogućnost da zeznem te talase dok spavam, a ta snimanja su se obavljala i u stanju dok spavam, a oni su bili najrelevantniji. Bože sačuvaj.

Klinička slika je bila loša, a ja sam se odlično osećela, jer nisam morala da idem u školu među “glupake”, a i inače sam se odlično osećala. Prepisali su mi neki lek, od kog nikada ni jedan jedini nisam popila, ali na svakoj sledećoj kontroli su mi rekli da mi je bolje, ali su povećavali doze. Mama kada je pročitala kontraindikacije odlučila je da mi ih ne daje.

Počeh od škole, ali sada sam se zaista zapitala koliko je u stvari sve to što nam doktori kažu tačno? Nisu to bili neki šele-bele doktori, već vrhunski stručnjaci cenjeni u svojoj profesiji u zemlji, a i šire. S obzirom da sada imam veze sa VMA, pošto tamo šaljemo đake na pregled pre skoka, dođe mi da pokupim sve one moje dijagnoze i da odem da nađem te doktore da ih pitam o čemu se u stvari radi?

Jednostavno smo odlučili da više ne ispitujemo ništa, digli ruke od doktora i rešili da budem zdrava i eto tako se završilo moje foliranje glavobolje. Epilepsiju su mi sami dodeli.

Nego da se vratim na moje školovanje.  Samim tim što sam veći deo te prve srednje, pravno birotehničke školske godine provela na ispitivanjima i po bolnicama, morala sam da polažem razredni ispit. To vam je ono kad nemate dovoljan broj časova, pa svaki predmet polažete posebno na kraju školske godine.

Položila sve, ali zadnji kad je došao rekoh sebi: “Jebote lebac, pa ti ćeš opet morati među one “glupake” i ne izađem na taj poslednji.” Morali su da mi daju jedinicu.

Ukinuli pravno birotehničku od sledeće godine, tako da se ja prebacim na ekonomsku. Završim nekako tu srednju, ali šta me jebo đavo da upišem ekonomski fakultet nikada mi neće biti jasno. Ne da me ne zanima, nego me nikada nije ni zanimalo. Jedino pametno što sam u toj školi naučila je daktilografija. Kucam za medalju, pa čak i na “Biser” pisaćoj mašini. :)

Što se fakulteta tiče, e tu sam svašta nešto naučila, ali već sam zaboravila. Ne interesuje me. Ostao mi je samo jedan jedini ispit… A onda sebi kažem:  ”Jebote lebac, pa ti ćeš opet morati među one “glupake” i ne izađem na taj poslednji.” E tako je bilo.

Radila sam kao novinar, ali mi je neostvarena profesionalna želja ostalo da budem psiholog. Advokat već ne bih mogla da budem, jer bi me ubila nepravda.

Kad me neko sada pita šta radim, čime se bavim, koje mi je zanimanje? Kažem da sam sekretarica. Ako se neko nađe pametan, pa počne dalje da zapitkuje, kažem da sam padobranac koji je sekretarica u padobranskom klubu. E onda prestanu da zapitkuju. :) Šta koga boli ona stvar, šta sam i koje mi je zanimanje. Zanimanje mi je da uživam do daske, da tu i tamo zaradim neke pare i da živim srećno.

Eto tako postavim pitanje sebi i do kraja teksta dobijem bar 16 odgovora od same sebe.  Nadam se da vas nisam mnogo udavila, a i da jesam, nisam vam ja kriva što sam vas “navukla” na sebe. Ljubi vas i voli Ivana.

Random Posts