Obožavan, voljen, omražen, pljuvan, kovan u zvezde, guran u blato… Ne znam ima li neki epitet koji bar nekada nije bio vezan za njega, ali mu niko nikada nije osporio genijalnost u pisanju tekstova, balada, muzike. Umeo je pesmom uvek da kaže sve ono što mnogi nisu umeli kilometarskim govorima.

Dan mi je prošao uz Đorđa  Balaševića, ali neću o njemu. Razmišljam o nastavnici muzičkog Lidiji Spaski koja je te 1986.-87. godine došla u našu osnovnu školu “IV kraljevački bataljon” u Kraljevu i osnovala hor koji i danas uspešno postoji, pod njenom dirigentskom palicom. Mi smo bili prva “Lidijina deca”.

Radujem se što sam bila deo tog hora, a jedna pesma koju smo tada pevali me je danas jako zabolela. Đoletova, “Samo da rata ne bude”. Snimio je sredinom ’87. i te iste godine i mi smo je pevali po priredbama. Nikada je niko od nas pre toga nije čuo.

I danas mi odzvanjaju dečiji glasovi u ušima, sećam se i poneke naše suze koja bi se iskrala tokom izvođenja. Dečak koji je pevao Đoletov deo je imao anđeoski glas. Predstavljanje hora, aplauz, pa mukla tišina, a onda pokušajte da zamislite dečaka koji počinje da peva:

“Pijani momci prolaze duž naše tihe ulice,

oni u vojsku polaze, prate ih tužne curice,

brinu ih slutnje sulude – da rata ne bude!…”

Otpeva svoj deo, a onda ceo hor u tri glasa, prvo tiho, lagano, pa sve jače i glasnije…

“Samo da rata ne bude, ludila među ljudima,
veliki nude zablude, plaše nas raznim čudima
i svakoj bajci naude – da rata ne bude!…”

Vidim Lidiju, kako stoji ispred nas ponosna i gorda, diriguje. Rukama i izrazom lica nam pokazuje kada koji deo tiho, a kada glasno i jako da pevamo. Kad završimo pesmu, prvo tajac. Čini mi se kao da je tišina mogla da se opipa u tim trenucima. Tek posle nekog vremena gromki aplauz. Kasnije nas Lidija grli, ljubi, raduje se, ma ponekad je i plakala.

Tada nismo mogli ni da slutimo šta nas sve čeka u životu i da je naša pesma tada bila molitva koju niko nikada nije čuo, ni uslišio…bilo je rata. Niko nas ništa nije pitao.

Dečak sa anđeoskim glasom, kada je stasao za vojsku, otišao je u rat, kao i neki drugi momci iz hora. Neki se nikada nisu vratili. Neke curice su ostale neutešne za ceo život. Neki su otišli u svet, neki su kasnije umrli ili poginuli, za neke od njih nikada više posle osnovne škole nisam ni čula. Tadašnji, naš prvi hor je posle samo par godina od tada, ostao zauvek okrnjen. Ne postoji nikakva šansa da nas ponovo nekada sve okupi, da zapevamo zajedno.

Nije ovaj tekst dovoljan da vam opiše moja sadašnja osećanja, pogledajte, poslušajte, setite se.

Želim da sadašnji hor Lidije Spaski peva samo one druge vesele pesme koje smo između ostalog i mi pevali. Želim da rata stvarno nikada više ne bude. Ne sme da se zaboravi, ali ne sme ni da se ponovi.

P.S. Sasvim slučajno, ne vezano za moja današnja razmišljanja, večeras u Sava Centru je premijera Đoletovog filma “Kao rani mraz”, koji će nesumnjivo postići veliki uspeh.