trudnicaPočetak sedamdesetih, a život je tek pred njom. Tek što je napunila 16 godina. Mlada, izuzetno lepa crnkica, duge blago talasaste kose. Veselo, bezbrižno biće, uvek nasmejana i spremna na šalu. Potiče iz izuzetno uticajne, bogate, gradske porodice, koja ima velike planove za nju. Ima ih i ona.

Kada napupeo stomak više nije mogla da krije, otkrili su njenu tajnu. Neviđena sramota za nju, porodicu, celu familiju. Otac bi nekako i prihvatio takvu situaciju, ali ne i njena majka. Patrijarhalna i tvrdoglava žena. Pošto je trudnoća već poodmakla nije bilo nazad. Međutim njena stroga majka je u nadi da će se nekako osloboditi te sramote, nalivala raznim čajevima koje su joj pribavljale raznorazne babe travarke. Momka koji je bio otac deteta nije mogla da kontaktira. Bila je u zatočeništvu svoje rođene majke.

Savijala je preko kace za kupus i tukla po zadnjici. Sve od sebe je dala da ubije plod ljubavi, mlade, lepe devojke, ali nije uspela. Buduća majka je bila očajna, izmrcvarena, ali u sebi se radovala što će uspeti da rodi svoje dete, pa ma kakva je kazna čekala.

Došao je i taj dan. Rodiće svoje dete. Carski rez. Otvara lagano oči. Pospana je, ali jedva čeka da uzme svoje čedo u naručje. Oseća nečiji hladan dlan na svom čelu i prija joj. Osmehnula se kada je ugledala medicinsku sestru. “Dečak ili devojčica, šta je?”, upitala je. “Bio je dečak, ali nije izdržao. Žao mi je, umro je na rođenju.”

Svet se srušio. U tom trenutku kao da je i ona umrla. Više nije imala nijedan razlog da nastavi svoj mladi život. Nije možda imala razloga, ali nastavila je dalje. Iz bolnice se vratila kući. Svi su se ponašali kao da se ništa nije ni dogodilo i više nikada niko nije pričao o tome.

Sa 18 godina je pobegla od kuće i udala se za lepog, dobrog, ali i siromašnog čoveka sa sela, kome je žena umrla i ostavila dve ćerke za sobom. Prihvatila je devojčice kao svoje, a posle godinu, dve rodila još jednu devojčicu. Život u planinskom selu je bio izuzetno težak. Nežne bele ruke sa nalakiranim noktima, postale su ogrubele, ožuljane, nadničarske. Cipele na štiklice su zamenili gumeni opanci, ali i pored sve muke ona je bila srećna. Njena majka se posle nekog vremena, pomirila sa tom situacijom, pa su se čak i posećivali.

Šta god i kako god se dešavalo, život ide dalje. Godine su prolazile. Roditelji su joj ostarili, prvo joj je umro otac, a nešto kasnije i majka. Na njenom grobu je iskreno plakala i žalila je. Ipak, bila joj je majka. Muke koje je sa njom prošla je zaboravila. Ostala su joj samo lepa sećanja, kao uspomena na nju.

Vreme nemilosrdno prolazi. Ispod velikog hrasta sede ona i muž, piju kafu i razgovaraju šta još treba da se uradi tog dana. Ćerke se poudavale i otišle, ostali su sami okrenuti jedno, drugom. Muž uzima kosu i odlazi na livadu da pokosi ono što je ostalo. Ona ostaje da dovrši svoju kafu, pa da napoji krave.  Vidi nekog kako se približava putem. Ustane i krene ka kapiji.

Ide ka njoj, malo se nakrećući na jednu stranu, neki muškarac. Hramlje. Izrazito crne kose. “Ko je sad, pa ovo?”, mislila je. Otvori kapiju i krene mu u susret. Sve su bliže jedno drugom. Ne može da veruje svojim očima.  Njena kopija. Njena kosa, njene oči, njen oblik lica. Ona u muškom obliku.

Osmehnuo se: “Mama, napokon sam te našao.”

mother_sonP.S. Volela bih da sam izmislila ovu priču, ali na žalost nisam. Pošto je kada ga je rodila bila maloletna, bez njenog znanja, njena majka je dete dala u dom, a nju su slagali da je umro. U grob je odnela tajnu, sa velikim grehom na duši.

Posledica njegovog geljanja su, pokušaji njegove babe da ga se otarasi, dok je još bio u stomaku. Selili su ga iz doma u dom, od samog rođenja.  Imao je oko 30 godina kada je uspeo da pronađe svoju majku. Pošto ih oboje poznajem mogu vam samo reći da nikada nisam videla da sin toliko liči na majku. Obeležila ga je svojim izgledom, dok joj je još bio u stomaku, da bi ga nekada prepoznala.

Random Posts