Znate…ne možete očekivate da će vas u današnje vreme ljudi razumeti i podržati ako ste potpuno drugačiji od njih. Ako na mnoge stvari gledate iz nekog svog ugla, jok iz onog koji su vam drugi nametnuli. Ne mogu ja da se razumem sa nekim ko kaže da se danas mnogo bolje živi u Srbiji nego devedesetih, jer sada se voze bolja kola. Više ljudi ima stanove na svoje ime, jes’ da su na kredit ili pušing tj. lizing i da će im ih oduzeti ako sve ne isplate na vreme od plata koje su im sve manje i neredovnije, ali bre…to su njihovi stanovi, njihovi automobili. Ahaaa…

Imate li vi pisma svojih dragih sa ratišta? DA, baš sa ratišta, kojekavih bojeva koje smo bojevali. Jesmo. Nemojte da se lažemo da Srbija nikada nije u ratu bila. Postoji par grobova koje redovno posetim, postoje ljudi kojima zapalim sveću, a nisu poginuli u saobraćajnoj nesreći, ne ubiše ih u kafanskoj tuči. Ubili ih na ratištu, a bili smo isto godište ili behu par godina stariji od mene.

Ne mogu da ćutim, a i zašto bih? Kaže mi jedan prijatelj: “Ivana pazi šta govoriš, pa mi smo odavno pod okupacijom, samo što to nije još uvek toliko vidljivo. Znaš kako je onda bilo, e biće i sad. O čas posla te pojede mrak.” Je li to paranoja ili potpuna istina? Šta vi mislite?

E neka me pojede. Ja ne mogu zaboraviti malog Zeku. Imao je samo 19 godina, ne mogu zaboraviti gomilu šrapnela u Žaretovom telu koji i dan danas šetaju tamo-vamo i nikada se ne zna kada će završiti u srcu ili Filipovu ruku koja je završila u Žaretovoj. Od Filipa ništa drugo nismo imali da sahranimo. Ne mogu ja to da zaboravim, a Srbija nikad ratovala nije. Jeste li vi zaboravili? 19. septembar, 1991. kada je cela tenkovska jedinica iz Jarčujka u Kraljevu, otišla u nepoznatom pravcu. Da li se to ikada desilo ili ćemo se praviti ludi?

Meni je pravac bio poznat. Odoše, a mnogi se ne vratiše nikada. Hoćemo li zauvek da se pravimo ludi? Zar nikada niko neće jednu jedinu reč reći o tome?  Hoće, serem i ja sad, ali mene boli što je sve to zaboravljeno do bola. Boli me što naši ratnici koji su bili spremni da život daju za srpski narod sada vise po nekim spiskovima za odstrel. DA…baš za odstrel.

Ne pričam vam ovde o onima koji su bili generali, pukovnici, vojskovođe, već o vojsci, rezervi… Ma ljudi, zar su to stvarno svi zaboravili. Ko se još uvek seća Miloša koji je obe noge izgubio u svojoj 23. godini? Je li ovaj svet totalno lud?

Živo me zanima gde je tada u to vreme bio naš sadašnji predsednik? Zar on nije tada video potrebu da spase neko dete u Borovom Naselju kao što je uradio Bakara? Ili gde je tada bio neki naš sadašnji ministar, izaberite kojeg god hoćete. Gde su bile PIČKE? Šta te PIČKE sada rade? Vladaju.

Ne želim da neko ovaj tekst razume kao podršku ratu i nasilju, ja samo želim da kažem da su naši momci mrzli, krvarili, ginuli, branili,  SRPSKU ZEMLJU, za ništa, jer pičketine koje su sedele u foteljama su tu istu zemlju prodali.

Ne zna se gde je tada bio, nije tada sedeo u fotelji, pa kako može da se izvinjava onda? Boli ga njegovo ili šta? Mene bato bole pisma sa ratišta koja imam, adresirana na moje ime. Boli me drvena noga, dve drvene noge mojih prijatelja ostavljenih na milost i nemilost od onih koji ni petardu nisu čuli kako puca.

Njih dvojica idu zajedno da kupuju cipele, fali im po jedna noga. Napravili momci zajebanciju od života. Kupe oni dva para cipela, ali jedne bude broj 43, a druge 45, jer za protezu im treba veći broj. U svoj nesreći, imali su sreće da jednom fali leva, a drugom desna noga, pa su se uklopili.

Je l’ to smešno? Je l’ to treba da se zaboravi? Je l’ treba svi sada da se poseru na Jedinicu koja je spasila hiljade srpskih života? Je l’ hoće neko da kaže da to nije istina? Izvol’te neka kažu.

Je l’ neko čuo da možete izgubiti sina na neviđeno. Znači ni ruka da vam ne ostane? Znate samo da ga nema. Vi ostenete da čekate, a njega nema, nema ništa da vam donesu da sahranite i oplakujete. Srbi stoko jedna. Jebala vas dobra kola, jebala vas demokratija, jebale vas vize i cela Evropa. Srbi pičke jedne. Nestaćemo, jer ste takvi kakvi jeste.

Jeste li vi bolji ljudi od onih koji su ratovali za iste te Srbe. Da su Turci bili u pitanju, više bi ih cenili. Srbi stoko jedna i treba da nestanete, da nestanemo svi do jednoga. Da svi stanu pod jednu šljivu je mnogo Srba.

Ako ovo nekom nije jasno, možda će mu se razjasniti kroz moje sledeće postove, ako me do tada, kao što kaže moj prijatelj, ne likvidiraju oni koji zagovaraju laži. Ovo su teme koje “nikoga ne zanimaju”, na koje niko ne sme da komentariše i koje baš nikoga ne zanimaju, jer braćo Srbi vi ste stoka. I ja sam Srbin, pa samim tim pod onom šljivom ne računam da će ni mene biti, ali do tada, dok ne vidimo ko će opstati, bar neću da ćutim.

Ustanite i poslušajte našu himnu. Ne dozvolite da vas se sopstvena deca sutra stide, jer pod šljivom neće biti mesta za sve.