Kakav je ovo dan svanuo? Istina je da je napolju prelepo, ali dok izađemo napolje da mi je da ostanem pri pameti.

Najtarije dete me je probudilo drndanjem tv kanala u sobi u kojoj spavam, kao da je to jedini televizor u kući. Kšš, kšš, kšš, kšš, kššš… bla bla, kšš… Skoči mi pritisak na 300, pa šta ću ustanem k’o iz topa ispaljena.

Naravno da se prvo uhvatim za lonče da skuvam kafu, da se malo povratim. I skuvam kafu i taman spustim dupe u fotelju, zapalim cigaru i onda…..aaaaaaa vriska. Dotrčava Marko i vrišti kao da ga je neko uključio u struju.

Prepadnem se, dok sam videla šta je. Pametnica, ma još mi nije jasno kako mu je uopšte palo na pamet da pipne ringlu na šporetu? Strašno. Srećom je samo vrhom prstića pipnuo. Valjda hteo da proveri da li je vruće. E sačuvaj me Bože. Hladili, kvasili, duvali, mazali sa svim i svačim… “Jao, jao, jao…boviii…utomoć, utomoć…jao, jao, jao…bocka, bocka…” Plakao je cela dva sata, kao da smo mu kožu drali i verujem da bi još plakao da na kraju nisam podviknula.

Razumem da boli, ali baš toliko nema šanse. Samo se pecnuo malo. I kad sam podviknula da prestane, on je prestao kao da ništa nije bilo. Evo ga igra se i smeje se sa Anom.

Ana kad je videla svu tu frku, počela i ona da zakera. “Sipi mekoo, sipi mekoo…sipiii mamaaa…motim teee…”, a flašica puna ko oko, nema gde još kap jedna da se doda. Nju uhvatim odnesem u sobu, spustim na krevet, izađem i zatvorim vrata. Posle minut i po, izlazi k’o da ništa nije bilo.

Jocka ode u školu, njih dvoje se igraju, a ja se mislim da l’ smem da skuvam drugu kafu, pošto je ova već odavno hladna?

Nego da vam kažem nešto deco. Nemojte da me zafrkavate inače i ja mogu da okrenem drugi list.  Koliko ja slušam vas, toliko vi slušate mene, e pa malo se tu nešto poremetilo. Ja slušam, a vi me zezate. Nije u redu, morate da priznate.

Sve u svemu ste dobri, ali samo me ujutru pustite 10 minuta bar da otvorim oči i ništa više. Sve ostalo ćemo lako. Ljubi vas majka.