Ponekad se onako baš iskreno zapitam, kao sada recimo…, pa kakvu ste vi to sliku stekli o meni? Kakvi ste vi to ljudi, dobrodušni, kada u meni ne prepoznadoste ništa loše? Šta vas to zavede? Moja iskrenost, moja misao o iskrenosti, moja istinitost. Jeste li vi postejeći kad tako lepo mišljenje imate o meni? Jedino što sam sigurna je da su moje priče bile istina, ono što sam osećala tada dok sam ih pisala, ono što sam doživljavala, ono o čemu sam ponekad razmišljala. Pošto je to bila istina, onda mora da ste i vi istiniti. Niste vi nule i jedinice. Za mene niste.

Šta je to što me je teralo da pišem o sebi, o njima, o nama? Koja je to sila nagnala mene, prostu divlju ženu, da pišem o svom životu, tako javno, da ceo svet vidi? Ne vidi ceo svet. Vidi, ali ne razume…, pa nisam im ja kriva što ne znaju najlepši jezik na svetu, što ne razumeju, što su izopšteni iz naše konverzacije. Vi ste…Vi jeste ceo svet, zato što dođete i pročitate, kažete nešto lepo ili ne i onda odete svojim putem, za svojom decom, svojom lepotom, svojom svakodnevnicom, svojim problemima i životom… ili odete svom blogu da napišete neke lepe reči, koje će drugi pročitati, i ja sa drugima.

Ovakve blogove zovu “piškila sam, kakila sam”, a ja se na to samo mogu nasmejati. Gde je njima hrabrost da kažu “da, danas sam piškio/la u 8 i 45, a onda sam se nešto posle prve jutarnje kafe iskakio/la u 9 i 30 i baš je teško išlo”? Ja to smem da kažem, ja ću to reći, a to što nekoga ne zanima, nije moj problem. Moj problem je da se samo dobro i kvalitetno “ispiškim i iskakim”, iserem. Ova reč mi ne zvuči gramatički ispravno. “Israti se”, to mi je OK, a kada kažeš “iserem” nije mi nekako OK, mada bi trebalo da jeste. Neka me ispravi neko. Mozak mi ne radi po pitanju “sranja”.

I čemu sve ovo pisanije? Šta ono htedoh reći?… Imala sam priliku da se upoznam sa jednim vidovitim čovekom. Nije on kobejagi, (kako se ova reč piše i izgovara “kobejagi”) vidovit. On to jeste. Postoje takvi ljudi. Hteli mi to da priznamo ili ne. Oni postoje. Neću da pričam o tome kako je on meni pokazao da jeste vidovit. Šta je to koga briga? Možda sam ja naivna i glupa, pa me je lako ubedio, a možda mu to baš i nije bilo lako, ali u svakom slučaju smem da kažem, on zna neke stvari, koje mi ne znamo… , a vi verujte mi ili ne. Kao što mi verujete da sam danas piškila ili kakila, ili se dobro pojebala, ili skočila iz aviona, ili je Ani porastao zub, ili je Jovana osvojila još jedno prvo mesto… ili… ili mi je danas sve otišlo u kurac… e tako mi verujete da je ovaj čovek vidovit.

Čemu on, u celoj mojoj priči? Veliki jedan, dobrodušni, jak i hrabar čovek. Čemu on i odakle on ovde? Odakle on u mojim mislima. On je u mislima, povodom mog pisanja. Hm… Zamislite da ste u situaciji da upitate nekog ko vam je pokazao i dokazao da svašta nešto zna o vama, o vašem životu, nešto što niko drugi ne zna, nije bio u prilici da vas upozna, da se druži sa vama, nije mogao da zna baš ništa o vama, pre nego da ga pozovete telefonom i kažete “Slušaj, sve je to super, i sve ja to znam, ali umeš li mi reći, kada ću napisati svoju prvu knjig?”

Nemojte me pogrešno shvatiti, pa mi smo drugari preko reči. Svako ko je imao mogućnost da stupi sa tim čovekom u kontakt pitao je “kada ću se razvesti, udati, zaposliti, zaraditi, imati, moći, kada ću upisati, smeti, kada ću poboljšati, shvatiti, …” 113 puta tri tačke. Nije on čovek sa televizije, nije on neko koji sme protiv Boga, nije on neko ko tako laže i krade ovaj već pokradeni narod. On je jedan obično neobičan čovek koji je jednog dana dobio ne uobičajen poziv od jedne… od jedne mene, sa sasvim ne uobičajenim pitanjem za njega, “kada ću ja napisati svoju knjigu?”

Tajac sa druge strane, čak sam i vidovitog čoveka ostavila bez reči, za trenutak. “Želim da se vidim sa tobom.” bile su njegove reči. I tako… ja luda i hrabra idem u kuću vidovitog čoveka. Lud i hrabar, vidovit čovek, pa kad već sve zna, verujem da je znao i tada u koga će imati poverenja. A ja…. ja sam samo znala da će mi se desiti neke neobične stvari. Hm… Kako se uopšte piše, to kada razmišljam? Hm… naučiću bolje.

Opremljena “flešom” koji snima svaki šum, ulazim u njegovu kući. Spremna na sve i svašta. Pa ja ne znam ko je taj čovek. Šta mi se tu sve može desiti? Nije me ni briga, ja sam luda i svoja i sve što bude, biće zato što sam to što jesam. SVOJA. Zalutala je ova priča od početka u ovu priču, ne htedoh o tome, ali kad već jesam, idemo dalje.

Kažem: “Ćao, ja sam Ivana”. Kaže: “Zdravo ja sam…” Ulazim, čudno se osećam. Lepo, prijatno, prijateljski… luda li sam ja to?… ali ovog čoveka znam od nekuda. Slušam šta govori, ali se podsvesno smejuljim. Njemu nije dobro. Kako je moguće…? I… Vraćam se na svoju priču, “Kada ću ja napisati svoju knjigu i hoću li nekada?”

Njegov odgovor je bio baš neverovatan tada za mene. “Napisaćeš prvo knjigu za mene, a nešto kasnije napisaćeš i svoju.” Šta je ovom čoveku? Kako ja mogu da napišem knjigu za njega? Izlazi iz sobe i donosi crno malo koferče. Šta je sad, pa to? Otvara i vidim da je koferče puno audio kaseta. Šta mu je sad, pa to? Sve te kasete su bile priče ljudi. Nekih ljudi koji su zašli dublje, na neku čudniju stranu življenja. Raznih profesija, shvatanja, sa raznim problemima, uverenjima, ljudi kao vi i ja. Prihvatila sam zadatak sva srećna što imam priliku da zavirim u neke ljudske tajne. Moj zadatak se svodio na to, da sve te kasete pretočim u knjigu tj. u tekstove i priče.

Vraćanje u neke prošle živote. Tema koja me je izuzetno zanimala. Da li je to stvarno moguće, da li to zaista postoji, nije li sve to jedna odlično osmišljena prevara? I čemu prevara, ako nema dobiti od nje? Ljudi rade svakakve stvari da bi došli do neke dobiti? Novčane ili u nekom drugom vidu. Njegov zadatak je da pomaže ljudima, a moj zadatak je da to napišem i da se to obelodani.

Vraćanje u prošle živote putem nehipnotičke regresije. On je tu da čoveka provede kroz prošle živote. Ljudi obično dolaze kod njega, zato što u ovom životu imaju neke za njih nerešive probleme, u želji da saznaju zašto je to tako kako jeste. Posle jedne takve šetnje, ljudima se razbistre mnoge stvari i dobiju mogućnost da isprave sve ono gde greše, da bi i njima i onima oko njih bilo bolje i lepše u životu. Sada sam ovo malo šturo i glupo napisala, ali nema veze reći će se samo kroz dalji tekst i ostale tekstove, ako ih bude bilo.

Te kasete niko nije ranije slušao, sem njega i tih ljudi. Ti ljudi su mogli da čuju samo svoju priču, a meni je sve to bilo dato u tom malom crnom koferčetu, da ponesem kući, da slušam i pišem. Životi ljudi, sadašnji i prošli. Veliki teret je nosilo to malo crno koferče, a ja sam taj teret preuzela na sebe. Kakva sam brza, htela sam sve odjednom da ih preslušam, da čujem šta to sve tu ima? Kako se uopšte radi ta nehipnotička regresija? Polako Ivana, stani. Biram jednu kasetu, stavljam je u vokmen…

Random Posts