Misli su mi nepovezane, zbrkane… izgleda da je uvek tako kod mene. Istorija jednog života… hm! Šta li to sada hoću? Ponekad se pitam da li i drugi ljudi začuđuju sami sebe ili samo ja to radim? Postavim sebi pitanje, a onda tražim odgovore. Gomile ispisanih svezaka, gomila papira nepovezanih, razbacanih… misli ispisane, rečenice povezane, nepovezane, reči… reči… pitanja, gomila pitanja, postavljenih sebi. Pišem, pišem, tražim se svakim svojim pisanjem. Našla sam se napokon, ali kada čitam sve to od ranije… eto jednostavno vidim sebe čak tamo, čak tada i shvatim da je to baš istorija. Da u životu nisam toliko pisala, nikada ne bih postala to što jesam sada, verovatno ne bih ni preživela. Eto da ne ostane na ovome, reći ću da ću ovde ubacivati svoje stare tekstove.

Random Posts