bez dlake na jeziku

http://www.vizioshop.com/

Pre neki dan mi se javi drugarica preko FB sa kojom sam se ranije baš puno družila, ali život nas je razdvojio. Od tada su prošle godine. Ćaskamo tako o svemu i svačemu, vreme je prošlo, mnoge stvari su se promenile i u njenom i u mom životu. Udala se, rodila sina, promenila se, kaže postala je osoba “što na um to na drum”. Baš mi je bilo drago što smo ponovo u kontaktu.

Dobro, mislim se, to i nije toliko loša osobina. Nema pretvaranja, foliranja, nego sve čisto i jasno. Pošto imamo zajedničku drugaricu, pokrenemo priču i o njoj. Gde je, šta je, kako je i tome slično? Predložim da se sve tri okupimo kod mene na slavi krajem oktobra. Ona kaže da je to super ideja i da bi volela da toj drugarici pomognemo na neki način, jer je u nekim problemima.

Sledeće njeno pitanje je bilo “jesi li prestala da piješ?”, nasmejem se ja u smislu, “pitaš me to kao da sam lečeni alkoholičar”, a ona kaže “nisi ti daleko od toga.” Hm…nasmejem se ja opet. Kaže “plašim se tvoje reakcije, kada budem rekla sve ono što mislim”, toj našoj drugarici. Zamislim se ja malo, pa se setim da se jesmo par puta u mladosti baš dobro napile, da jeste bilo problema, da sam se jednom pobila sa jednim likom i da smo završili u supu.

Promislim malo bolje, pa se setim i njene izjave u supu. Svi koji su se zatekli tada na tom mestu, su dali izjave, sve izjave su išle u moju korist, sem njene. Kao da joj je on bio draži i preči od mene. Sve naopako je ispričala. Imam rešenje sa tog suđenja i dan danas, pa i ako je prošlo preko 10 godina. Nisam bila kriva.

Setim se ja njenog perioda iz života, kada joj je dan počinjao sa džointom, a nešto kasnije i sa kokainom, pa je pitam “a jesi li ti prestala da se drogiraš?”. Kaže “pomalo sam prestala”. Sunce ti poljubim blesavo, ti ćeš mene da nazivaš alkoholičarem, a drogiraš se?

Ništa, prođe sve tako kao kroz smeh i šalu. Dam joj novi broj naše drugarice i uz dogovor da se uskoro nađemo sve tri, završimo razgovor.

Budi me telefon. Zove druga drugarica, ta koja ima probleme. Naglasiću da mi je ta osoba izuzetno draga. Jedna od najdražih, a da mi nije neki rod. Nema veće tuge za nekog ko želi da ima dete, a ne uspeva u tome. Nema većeg bola, nema veće kazne od spontanog pobačaja. Jednom, dva puta, ‘ajde ima nade, ali četiri puta. Duša me boli. Čovek koga voli i sa kojim je već sedam godina zajedno je ne zaslužuje, u smislu da je nije sve vreme dovoljno poštovao, ali ja poštujem njen izbor i njenog čoveka “za ceo život”.

Ova što je postala osoba bez dlake na jeziku “što na um, to na drum”,  ok njen izbor, ali pozvati nekoga ko je u velikim životnim problemima, posle ko zna koliko vremena i na njeno obradovanje reći joj  ”…znaš šta ja mislim, ti i on niste kompatibilni i nećete nikada ni moći da imati decu, najbolje bi bilo da već sada počneš da se raspituješ, pa da usvojite jedno ili da nađeš drugog koji će ti ga napraviti.”, po meni nema nikakvu dobronamernu crtu, pa sve i da bude tako.

Ta druga drugarica se sprema da ide na još jednu vrstu ispitivanja zajedno sa njim, traži  način da uspešno iznese trudnoću do kraja, ima vere u sebe, Boga, u njega, njoj treba podrška, a ne pametovanje. Na kraju krajeva ako se i odluči da na svet donese dete iz srca, a ne iz stomaka to je samo njena stvar. Šta god da odluči biću uz nju, a ovu bez dlake na jeziku bih najradije izudarala, pa neka kaže da sam alkoholičar koji ne ume da reaguje.

Plače, žao joj da joj tako kaže njena nekadašnja najbolja drugarica, hoće da crkne od muke. Ja se pojedoh što ovoj ludi dadoh broj. Tešim je, kažem “ma šta te briga… nemoj da se nerviraš bezveze… čuvaj sebe i svoje živce… zaboravi i da ste se čule…’ajde sad jedan osmeh za mene”, i tako smirim je nekako.

Ona ga voli, poštuje, prihvata takvog kakav jeste i želi da sa njim ima decu. Kraj. Nema više tu pogovora, ni priče o  tome. To je njen izbor. Jesu li četiri spontana pobačaja neki znak od Boga? Bože me oprosti. Volim je kao rođenu sestru, nema šta ne bih uradila za nju. Pričam sa njom o svemu i to što mislim da možda treba da potraži drugog boljeg čoveka za sebe joj kažem, mislim da je on ne zaslužuje, ali lepo, kulturno, upakovano joj kažem, da je ne povredim. Poštujem njen izbor i njen život i njenu ljubav prema njemu.

I sad se ja pitam, pošto se ja uvek nešto pitam,  jesam li toj našoj drugarici “bez dlake na jeziku”, stvarno dala povoda da misli da sam alkoholičar ili je njoj droga popila mozak? Možda je u redu reći svima šta misliš, pa makar bilo i loše po ostale ljude? Pisala sam već o tome Istina i laž, ali da nije stvari koje ćemo prećutati, svako od nas bi ostao sam. Šta vi mislite?

Random Posts