prijateljstvo2Ako imate računar, pa budete toliko… (ponekad ne umem da se setim reči koju bih rekla, verovatno bih morala da odem u neku banju ili tako nešto slično, da odmorim malo), hm…da kažem, spremni da iznesete neka svoja razmišljanja svetu, tj. napravite blog, pa pri tom, još napravite i nalog na Twitter-u, Facebook-u ili nekoj drugoj sličnoj mreži, nikada nećete biti sami.

Znate…pre jedno dve nedelje, ovde na gajbi, deca spavaju,  mama, tata, sestra, sestrići daleko, moje najbolje drugarice daleko, jedna u Beču druga u Budvi, drugari daleko, ja sama sedim, čekam, mislim, strepim…hoće li živeti i dalje, onaj koga volim.

Telefon mi nikada nije bio omiljena sprava, tako da smo bili sami. Vi, moj računar i ja. Vi sa jedne strane, računar naša veza, ja sa druge strane.  Ne umem da se ponašam, reagujem, kažem prave reči kada me neko zbog bilo čega hvali. Ostanem nema. Nasmešim se, kažem hvala i bude mi neprijatno. Takva sam. Tako isto ne umem, ma glupa sam da vam objasnim, koliko mi je značilo svako  slovo vaše podrške. Hvala vam na svakom slovu. Eto, ne umem lepše.

Izašli smo iz bolnice, posle nekog vremena izvadili smo konce, posle par dana skinuli smo gazu i eto sada imamo jedan veliki lep ožiljak preko celog stomačeta. Gotovo je sve.

Otpusna lista mi se muva ovde negde po papirima, znam da je doktor rekao da nije video nešto slično, od kada radi, a izuzetno je iskusan,  kada je “zašao” unutra. Sve je bilo zbrkano. Uzrok svega toga je mogao da bude… Nije ni doktoru jasno, šta je to moglo toliko da zbrka creva.

Pre 5 godina u Kneza Miloša, na raskrsnici su mog dragog pri sasvim normalnoj vožnji motorom i po svim propisima, (raskrsnica, semafor i sl.)  ”presekli” panduri.  Pao je sa motora, kaciga mu je spasila glavu, ali rebra nije mogla. Panduri su oborili mororistu!!! Pokupili ga, odveli u urgentni i ostavili, usred bela dena ko poslednje govno, nisu naravno ostavili nikakve podatke, jer su očigledno bili krivi i otišli.

U urgentnom su ustanovili lom rebara, prepisali mu terapiju i poslali ga kući. Nisu uradili kompletan pregled, UV, rentgen i tako to. Vremenom su rebra srasla i sve se na tome završilo. A da li je… ???

Još tada su tanka creva otišla u … ma dal` da se izrazim? Hoću, moj blog, moj rečnik. Otišla su u kurac. Ne, nisu otišla ka kurcu, već su se zbrčkala gore ka želucu.

Posle toga, on vremenom gubi na kilaži. Sa 75 kg, pada na 62 bez ikakvog razloga i ni makac. Javljaju se problemi sa želucem, misli da ima čir, dan za danom, bol za bolom, do prošle godine kada više nije mogao da podnese bol i muku. Doktor utvrdi da je kraj debelog creva zahvatio maligni, jebani, tumor. Operiše ga, otklanja to što ne valja i  zaključuje da je sve u redu. Kontrola za kontrolom, potvrđuje da je sve u najboljem redu.

Bilo je u redu. Ništa ga nije bolelo. Nijednom nije morao da pije ni jedan jedini lekić, dok tog jutra posle godinu dana od prve operacije, nije dobio bolove.  Ostalo sam vam ispričala ranije. Iz njega su izvadili 500ml neke tečnosti, uradili ovo i ono, piše sve, da ne tražim sada, ali znam i to neću zaboraviti da sam ga za malo izgubila. Da su čekali još 10 minuta, bilo bi kasno.

Celu noć je proveo na urgentnom, a da nisu ustanovili o čemu se radi. Dali mu 4 infuzije, nešto protiv bolova i poslali ga kući. Kada se u 7 ujutru pojavio na vratima, mislila sam to je to. Bilo mu je loše, gotovo je, idemo dalje. NE!!! Poslali su ga kući, a nisu znali šta mu je. Kada je dobio sledeći napad bolova, posle delovanja lekova, jedva se odvukao do bolnice. 10 minuta, i …i više ga ne bi bilo.  Nije ovo patetisanje, ovo su doktorove reči.

Sve je gotovo. Pitanje, zašto se sve to dogodilo ima i odgovor. Prilikom pada sa motora, nije samo došlo do lomljenja rebara, već i do “zbrčkavanja” creva. Vremenom je došlo do gubitka na težini, jer sistem za varenje nije radio kako treba. Dolazi do problema sa debelim crevom. Kada je taj problem saniran, nije saniran i glavni uzrok. Problem sa tankim crevima.  E sada je rešen i taj problem.

Mali pritisak vazduha, mogao je da dovede do pucanja tog creva, a samim tim i do smrti. Da je u utorak zaronio, kako je planirao, ne bi ni izronio. Pritisak na 9-10 m dubine bi bio i više nego dovoljan. Nikada ne bismo ni saznali šta mu se desilo. Ne bi dočekao operaciju u sredu.

Da smo umesto na more, otišli na državno prvenstvo, verovatno bi se nešto slično desilo, jer to sve se “držalo” na nekoj žilici od krvnog suda.  Da smo na moru otišli na ronjenje desilo bi se neminovno. Sve je zbog nečega dobro.

Panduri koji su ga kao kera ostavili na urgentnom pre 5 godina, sigurno ne bi odgovarali zbog svega ovoga, jer nikada se ne bi ni saznalo šta se desilo. Bila bih sada žena u crnom i to bi bilo sve od nas.

Verovatno u opšte nije čudno što u zadnje vreme poželim da vam ispričam jedno, a ispričam nešto skroz drugo. Radila sam to i ranije, ali svejedno, presrećna sam što vas imam, a ovi događaji su me totalno pomerili sa mesta i tek sada sam ih apsolutno svesna.

U levom džepu nosim papir koji premeštam iz jednih u druge pantalone. Na tom papiru je napisana tajna života. Tajna lepote mog života. Otkrovenje. To sam htela da vam prepišem.

Moj svakodnevni put od Skele do Prve hirurške, po sat vremena busom, me je naterao da se setim da je u busu najbolje čitati ili pisati nešto. Novine ne čitam, tako da sam pisala.  O tome neki drugi put, a sada eto ispričah vam sve.  Sada smo dobro, mnogo smo dobro i… i biće vam neke stvari jasnije kad prepišem ovo sa ovog papira. Voli vas Ivana.

Hvala vam što vas imam.

U stvari htedoh da vam dam jednu pouku iz svega ovoga. Ako ikada ne daj Bože, dođete u situaciju da budete povređeni iz bilo kog i kakvog razloga, insistirajte na tome da budete kompletno pregledani i da vam se utvrdi kompletna dijagnoza. Na to imate pravo.

HVALA VAM!

Kako sada da nazovem post?…to uvek radim na kraju pisanja…nemam pojma