Uh…rasplakao me je ovaj post, Novinarska patka me pomerila s mesta. Duša me boli za mojom Srbijom. Moja Srbija je ono što ja imam u njoj, a ne ono što nemam. Šta će meni nekog 6. maja, brazilske plaže, ako ne mogu da prošetam kroz šumu u selu, kada sve ozeleni, Đurđevdan kad se slavi. Kada se cela familija okupi, opusti, smeje i uživa.

Hangar u Brazilu, a gde je moj hangar u Srbiji? Zar moram na kraj sveta da odem da bih ostvarila svoje snove?

Šta će meni neka plava morska riba na udici, kada ja hoću da se na Ibru i Moravi ganjam sa skobaljem?  Neka crknem, ako. Ko mi je kriv što sam se ovde rodila, odrasla i decu rodila?

Hoće li me neko prebiti i ubiti negde, samo zato što nosim majcu, “Parachuting Team Serbia”? Ima li još puno takvih divljaka na svetu? Ne znam, ali znam da u mojoj Srbiji ima takvih.

Mogu da odem, da tamo kupim avion i radim pošteno, a zašto to ne mogu ovde?  Cessna je Cessna i ovde i tamo, ali u mojoj Srbiji je sve drugačije. To mogu razumeti samo oni koji su ovde rođeni i ovde žive. Razumemo se, u istoj Srbiji živimo.

Otići ću, ali se ne mogu odreći moje Srbije. Moja Srbija nije politika ove zemlje. Moja Srbija je, moje Kraljevo, moj Beograd, moj Ibar, Morava i Sava. Moja Srbija je moj Jarak i moj prvi skok. Moja Srbija je moje plavo nebo, zemlja ispod mene. Sitni puteljci, njive, šume, reke, koje vidim kad odem gore. Mir i tišina i šuštanje padobrana. Srbija sa visine je idealna zemlja. Kako da je ostavim, zbog čega?

Zbog toga, jer kada stojim na njoj imam osećaj kao da sam u zatvoru, kao da sam u kavezu, zatvorena i izopštena od ostalog sveta. Zato što moja deca moraju da uče neku novu istoriju Srbije i njenog naroda.

Srećna sam što imam priliku da gledam ovu zemlju iz neke druge perspektive, nesvakidašnje, ali sam sa tim zadovoljstvom i tužnija, jer kako stvari drugačije vidim odozgo tako ih drugačije vidim i kada sam dole. Teško mi je, ali neću se predati. Ne smem se predati, zbog svog života, zbog svojih uspomena, svoje dece, zbog moje Srbije.

Otićiću jednom, ali samo iz jednog razloga. Da bih jednog dana imala svoj hangar iz snova u svojoj zemlji, u mojoj samo mojoj Srbiji.

Svako svoj krst nosi, a naš je jako težak, ne smemo odustati od sebe i naše Srbije, jer drugu zemlju, našu zemlju, nemamo.

Random Posts