Sednem tako uveče i prošetam od bloga do bloga, pročitam neke tuđe priče. Zavirim tako u druge neke živote. Nasmejem se, rastužim ponekad, pa i iznerviram se. Ne mislim na klasično nerviranje, već znate ono kad pročitate priču, vidite problem i znate rešenje, ali ne možete da pomognete. Nikoga od tih ljudi, tj. vas koji ovo čitate ne poznajem, ne znate ni vi mene. Imamo sliku jedni o drugima, onakvu kakvu je sami stvorimo u glavi i tako vremenom, čitajući jedni druge, postajemo sve bliži.

Oduvek sam volela da pišem sebi! Iz čiste potrebe ili iz ljubavi prema pisanju. Tako sam upoznavala sebe, kao što sada upoznajem vas. Čudno, ali dok se čovek traži, to je možda jedan od najboljih načina da sebi zađe duboko u dušu! Pišeš sebi pismo kao svom najboljem prijatelju, pa mu lepo kažeš sve što te muči, a ne moraš puno ni da objašnjavaš.

Drugi dobar način rešavanja problema svake vrste, je pisanje ljudima koji su u nekoj vezi sa vašim problemom. U tom pismu koje nikada ne pošaljem, napišem sve što bih rekla, sve što stvarno mislim, što nemam prilike da kažem iz bilo kog razloga! Kada se sve to stavi na papir, rešenje problema bude negde zapisano, a ponekad se rešenje nađe između redova. Skriveno iza neke suze u oku, da mi snagu!

03. maj, 1998. nedelja 14:14

Suze! Opet plačem! Srećna sam što opet mogu da plačem! Oduvek sam mrzela da se samosažaljevam, ali ja jesam za žaljenje! Veseli, mrtvi čovek, koji hoda! Vesela i sasvim u redu za sve druge, a u stvari mrtva sam! Nema u meni ničega sem tuge i gorčine! Koliko dugo sam lagala sebe da je sve u redu, da se sve ružno što mi se desilo, desilo nekom drugom!?

Proleće je sve se rađa, cveta, čak je i kiša vesela, …samo ja, prokleti mrtav čovek, kvarim svu lepotu današnjeg dana. Lepotu života, proleća! Mrzim što sam čovek! Zašto stvarno nisam more ili vatra, i sam kamen da sam srećnija bih bila? Ne mogu da se obuzdam…volim ove suze, prija mi i ova tuga! Zar nije žalosno reći da tuga može da prija nekom? Meni može i patnja mi sada prija! Moram nekad da se suočim sa njima! O Bože …došlo je i to vreme!!! Lako je živeti srećan, tugu i patnju treba preživeti. Zašto sam toliko stvari strpala u sebe? Zašto sam glumila sreću kad srećna nisam bila? Zašto je laž bila bolji izbor od istine? Zašto si se lagala?

Ivana, bleso jedna, znaš ti zašto! Baš zato što je lako živeti srećan, pa makar i lažno, preživi sada ovo, bol, očaj, tuga, patnja…to je sada deo tvoga života! Odjednom sam prestala da plačem, a suze su mi potrebne! Shvati Ivana da nisi ti kriva! Prestani da tražiš greške u sebi! Priznaj već jednom sama sebi da jesi lepa, da jesi pametna i jesi Ivana hrabra i jaka! Nisi mrtva, da jesi ne bi mogla da razmišljaš i pišeš sada! Ne kvariš ti lepotu ovog dana, pokvarili su je drugi tebi! Razmisli dobro, sredi se, nađi sebe i svoj cilj i nastavi dalje, ali stvarno, ne lažno, stvarno srećna! Biće ti jednoga dana sve jasno! Ivana ja te volim i to će ti biti dovoljno za novi početak!

Tvoja Ivana 14:43

Ovo deljenje sebe na dve ličnosti, ponekad i nije tako loše. Sada sa ove distance kada ovo pročitam, mogu da kažem da sam bila u pravu. Da mi je sve ovo neko drugi rekao, ne bi imalo efekta, ne bi me smirilo, ni utešilo tada. Nije bilo lako u životu, ali kada uspeš da pobediš sebe, nagrada koja te sačeka nema cenu.

Random Posts