Avioni, kamioni, motori i osmica
U današnje vreme čovek bez auta je jako ograničen, naročito u velikom gradu. Čak i kada nekom ukradu najobičnijeg fiću, može biti nezgodno ako nema drugi auto. U ovim našim uslovima čak i jugo se računa u prevozno sredstvo. Mi se vozimo konzervom koja se zove “osmica”, Zastava 128. Bukvalno se zaključava i otključava ključem za konzerve. Ljudi moji šta je sve taj auto preživeo, kuda je sve prošao, kolika mu je kilometraža nabijena, čak nas je i kamion jednom “pregazio” sa njim, a njemu ništa, malo izgreban, nastavio dalje. Nije ni nama ništa bilo, srećom.
Imali smo pored njega još i mazdu i bmw, ali ništa nama bez naše osmice. Mazdu smo vozili kada smo se upoznalli, bmw kada smo se venčali i nešto malo posle toga, a osmica je sve vreme bila tu negde i strpljivo čekala svojih pet minuta. Njenih pet minuta su došli, kada je ljudi vide, misle i da su prošli, ali nisu, ide ona i ne posustaje.
Volela sam BMW, baš sam ga volela. Bio je neke tamno bordo boje, 325tds, udoban do bola, klizio je, išao na euro dizel, malo trošio, ma zmaj od auta. Mazdu 626 i nisam nešto obožavala, bembara je bembara i tačka.
Neću da preskočim još jedno prevozno sredstvo, omiljeno, ali sada već stavljeno u kategoriju “jako opasno po život”! Suzuki GSXR 1100. Motor i vožnja sa njim, ostaju zabeleženi baš kao, ludo i brzo, nezaboravno i totalno adrenalinski. Neću sad ovde da vas lažem, ali verujte mi da je taj motor išao i preko 250 na sat. Bože hvala ti što si sačuvao ludog čoveka i ludu trudnu ženu, koji su leteli na njemu. Čovek koji vozi i žena iza njega, noć, auto-put BG-NS i nazad. Noć ljudi! Muškarac sa regularnom kacigom i žena sa kacigom bez vizira, potkapom, koja liči na one lopovske fantomke, sa naočarima za sunce i u četvrtom mesecu trudnoće. (Ko ne zna, vizir je ono providno što se spušta na kacigi, preko lica. Meni su vizir zamenjivale naočare.) Neopisivo onome ko nije probao, a verovatno je malo njih probalo da se vozi sa kacigom bez vizira. Zaštićen si, a nisi. Imaš kacigu, a vetar ti duva u lice. Stvarno je doživljaj, pored takve brzine i vetra zadržati kacigu na glavi.
Ili… Božić, idemo da se vozimo, jer sve što se radi na Božić radiće se cele godine. Žena već u šestom mesecu trudnoće, oboje bez kaciga, na pravcu zrenjaninskog puta. Smeh, srećni vrisak, vetar, brzina. Zubato sunce. Posle božićnog ručka, pravo na motor. Kažu “Ludi ste!”, a mi “Ko je rekao da lud, može da poludi?”. .. Plače mi se sada od želje za vožnjom na motoru. Sunce i vetar koji ledi kožu na licu, rukama. Uh… Želim i dalje tu vožnju, ali neću. Obećali smo.
Ili… Osmi mesec trudnoće. Dolazi muž kući i kaže ženi “spremi se, idemo u provod”. Žene inače, kad idu u provod oblače se, već znate kako. Ova žena, tj. ja, oblači jednu rolku, drugu, duks, dugačke čarape, jedne, druge, pantalone, kožnu jaknu koju jedva može da zakopča od velikog stomaka, uzima potkapu, kacigu, stavlja rukavice, obuva martinke… Kezi se presrećna. Odlaze u garažu i shvataju… Neki dan pre toga, reče Bog: “Ovi ovako neće preživeti.” i posla lopove da nam ukradu našu tadašnju “bebu”, naš Suzuki. Digli smo veliku frku po naselju. Stvarno veliku, tako da su nam ga vratili posle par dana u pandurkinu garažu, da budu sigurni da će nam se vratiti, oteto. Vratili su ga, ali mi smo naučili lekciju i primetili znak koji nam je poslat. Nismo se više vozili našim Suzukijem.
O er jedinici neću ni da pričam. Neudobna je za suvozača, suvozačicu obično. Brza ko` vetar, ali neudobna do same granice bola, jer kad se leti, može i da se odleti. Peca nam je poginuo sa R1. Prošlog meseca i Lepir. Njih navodim, jer su nam bili mnogo dobri drugari, a ima i mnogo njih koji su “odletelil” i na drugim motorima. Honda nam je odnela Žareta zmajara, ovog septembra. On je bio čovek sa kojim sam se prvi put odvojila od zemlje više od skoka. Provozao me je svojim zmajem. Bilo je baš lepo, a i shvatila sam tada da se od zemlje nikako ne odvaja bez padobrana na leđima. Yamaha R1 je odnela mnogo života. Mi naše nismo dali i nećemo. Ne umemo da se vozimo ko normalni, pa letimo, a tako se može odleteti i u smrt, a mi želimo da živimo dugo. Imamo puno razloga.
Prodali smo sve. Sve za padobrane… i mazdu i bembaru i suzukija, ostala nam naša osmica i padobrani. Padobrani su skupi, a trebaju nam. Za nas dvoje ne treba više od dva, tri padobrana, ali imamo školu padobranstva, tako da treba za đake. Suludo zvuči, ali to je naš život. Voziti se u raspaloj osmici i imati padobrane. Naučiti ljude da skaču i lete, a nama koliko ostane. Ulaganja su prevelika, a vraća nam se jako malo. Plaćanje skokova i aviona je skupo, tako da nama ostaje da posle napornog radnog dana kupimo šta nam treba za kuću…frižider. Tu je i pampers, aptamil, knjige, sveske, igračke…ma o čemu pričamo? Sve je katastrofa skupo.
Od škole živimo. Kako živimo od toga, ni nama nije jasno…, pa što mora sve da nam bude jasno? Važno je da živimo i radimo ono što volimo, pare nisu problem, nema ih. Moto-skupovi su ostali samo lepa uspomena, ali izgleda da sve bude u svoje vreme. Nikad se ne zna, kad omatorimo, a deca odrastu možda i sednemo opet na motor, pa u svet.
Kad se već raspisah da pitam, da neće možda neko da kupi jaguara, 96to, bela koža, plin, 4000 evra, neregistrovan, nikad se ne zna, možda neko hoće?
Share this:
Comments
This entry was posted by Charolija on October 7, 2008 at 1:50 am, and is filed under Padobranstvo, Svašta nešto. Follow any responses to this post through RSS 2.0.You can leave a response or trackback from your own site.
-
hahaha, koje ste vi face!!!

baš lepo da si iskustvo podelila sa nama
))ma neka ste prodali, nek ste vi živi i zdravi, od ovakvih uspomena može sasvim solidno da se živi
a para će biti, pare nisu bitne . . .
a lopovi . . . verujem da postoji nešto što će ih sačekati negde, nije naše da sudimo.
žao mi je zbog vaših drugara koji su poginuli
((p.s. meni tata ne da ni bicikl da vozim po gradu . . . a kamoli motor . . .
-
Provela tri divne godine na motoru al’ na hondi i pretekla. Sad nisam sigurna da bih ponovila sve to onako bezglavo.
Osmicu da krstite obavezno tj, dajoj date neko lepo ime
a ako neko oce prodaje se mercedes ”slon” opremljen za penzionere, malo pres’o, cuvali ga seljaci u garazi i izvozili samo o vasaru, trula visnja, ruzan ko djavo. Kol’ko ko da samo da ga se otresemo (dobili kao robnu razmenu tj nisu imali da nam vrate pare) uz njega besplatno nudim slameni sesir, mislim nikako ne mogu da zamislim ovzaca u mercedesu bez slamenog sesira i cackalice.
Al’ cackalice kupite sami
-
E stvarno ste ludi, i ostanite takvi!

Ovaj autoput BG-NS cu i ja pamtiti, isto zbog jedne lude voznje jednu noc, pa nam je na kraju, kad smo se vracali, pukla guma na pola puta
Bas je bilo zanimljivo, smrzli smo se dok smo cekali da neko sa odgovarajucim kljucem stane da je zameni 
Da, stvarno, pravite sto vise uspomena i obavezno, drzim te za rec, kad omatorite- na motor, pa u obilazak sveta, i posle da nam detaljno opises kako je bilo!
-
Drvena ovo mi palo na pamet juče da napišem, jer smo morali da registrujemo osmicu. Danas smo ceo dan proveli po šalterima. Morali smo da je prebacimo na mene. Tako da sam sada i zvanično ponosni vlasnik crvene nam osmice.

O drugarima sam napisala samo par reči, oni zaslužuju posebno mesto, ali nekako ne mogu još uvek o tome da pišem.
-
Carobna uz jaguar ti idu kaubojke
scena u filmu, otvaraju je vrata, pomalja se muska kaubojka, gasi pikavac na asvaltu i rokne nekoga u nos
a gle moja scena
otvaraju se vrata mercedesa i izlazi seljacina u treger majici, sortsu, sa slamenim sesirom, cackalica u ustima a na nogama one plasticne jugoplastikine papuce, znas one na plavo bele pruge, gde li ih samo nadju!!!???
Tako voyio od Munchena dovde, daleko bilo
-
Da, ko kaze da ste ludi u pravu je, ja vas razumem i drago mi je da ste takvi. Samo bih voleo da vas jednog dana vidim i upoznam. A Lepir? Bio je i moj dobar prijatelj, super lik, odlican sportista, majstor aikidoa, paraglajderista, akro pilot, uvek spreman da pomogne, uvek nasmejan… Samo mi nije jasno zasto takvi ljudi prvi odlaze??? Zivece oni u nasim srcima zauvek
-
#15 written by Duda 4 years ago
Divno je to sto ste sve prosli. Ko zna zasto je to dobro? Probali, pa ostavili, pametno. Moram da ispricam kako se moja sestricina UZASNO boji da leti avionom. Znaci, uvek, kada kupi kartu za let (a leti jako cesto, jer njem bivsi muz a otac njenog deteta od 5 godina zivi u Milanu), istog momenta zeli da je vrati. Do leta i na samom letu je oduzeta, a folira pred klincem da joj nije nista. Jedanput je cak pravila paniku u avionu zbog nekog zvuka, pa su je zamalo tukli kao u filmu “Ima li pilota u avionu?”. E tako, jednog dana, prolazi ona pored kozm. salona u kojem je radila moja cerka, sretnu se njih dve, zastane a pored nje profijuce saksijetina sa cvecem, pala sa ko zna kog sprata. Rezime: mogla je da pogine od saksije da je samo napravila jedan korak, a userava se od aviona. Mozda sam i promasila temu ali me nekako podstakla voznja motorom. Ja sam se uvek bojala takvih makina. I sada, kada vidim koliko ginu motorasi, ocajna sam, sto im je toliko jeftin zivot i toliko ga ne cene.
-
-
@mahlat
Plasticne sandale Jugoplastika
Jeftine neudobne sandale izradzene od meke plastike…
u prozirnoj ili plavo-prozirnoj varijanti. Za na more. Moglo se s njima ulaziti u more,ali ubrzo bi vam zahrđaala kopča na remenu. (sve drugo je bilo izliveno od jednog dijela plastike-djon i gornji dio).
Za večernje izlaske, plastične sandale s bijelim čarapama su nosili neki neupućeni..
preuzeto sa http://www.leksikon-yu-mitologije.net/read.php?id=3226
-
…ja sam totalna kukavica…. bojim se brzine i visine….
ali kad vozim auto, onda vozim brzo, a kad me neko drugi vozi pizdim zbog brzine……
vi ste se nasli i ta ljubav i prema istim stvarima vas samo jos vise vezuje….
a mene vezuje nesto lepo za jednu takvu osmicu bele boje u ono vreme novu i samo nasu…
veliki pozz i samo napred.. -
#41 written by Duda 4 years ago
Mozda si u pravu za ljubav prema motorima. Nikada ih nisam volela, odnosno, bojala sam se svega sto je otvoreno, pa cak i bicikla. U kolima sam, nekako, uvek bila najsigurnija. Trenutno ih nemam, i mogu ti reci, nije bas lako. Sreca, zivim na 10 min od centra NS, radim u centru, pijaca mi je na 10 min, tako da mi narocito i ne treba. Divno je to sto ste vas dvoje zajedno u poslu koji obozavate. Retki su danas ljudi koji se bave poslom koji vole. Nadam se da ste svi ozdravili. Muzic se oporavlja, jel?
-
#50 written by Duda 4 years ago
Cao! Moram da ti kazem da se blog u mojoj glavi zakuvava. Cekam samo da se pokvari vreme, pa da postavim Maki pored mene i da pocnem da je ispitujem u sitna crevca i da ga konacno “rodim”. Sve nesto mislim, kako cu je sve uraditi i o cemu cu pisati, ali, poucena vec, skontala sam da moze o svemu i svacemu. Tako, draga moja, uskoro, obecavam.
-
Leave a Reply Cancel reply
- Comment Feed for this Post




















Znaci, ne verujem stvarno ste likovi, mislim prvenstveno ti, trudna i na motor
Jeste tesko, pogotovo u danasnje vreme. Verujem koliko ulazete u skolu i da su efekti ulaganja pogotovo u nasoj zemlji mali – valjda ce se to jednog dana promeniti i da ce moci dobro da se zaradjuje, i da ce ljudi poceti da rekreativno skacu, cisto iz radoznalosti. Mogla bi eto npr. da stavis anketu na blog-u u sidebar-u da vidis koliko ljudi je skakalo iz aviona??? Ja licno nisam, jer i takav je nekako brz tempo zivota, da bukvalno i kada imas onih svojih 5 min. odmora na kraju ih ne iskoristis da se odmoris nego nesto ponovo radis – (ovo se malo nadovezujem na tvoj prethodni post).
A za lopove – samo cu zahutati i reci da nam treba onaj zakon sto je u arapskim zemljama (valjda!) – kojom rukom ukrades nju ti odseku.