08. jun, 2009. ponedeljak 13:23  Beograd – autobuska stanica -

Posle ko zna koliko vremena, nalazim se u autobusu za moje Kraljevo. Nisam se vozila busom, pa stvarno ne pamtim od kada. Jedne godine sam po našoj maloj zemljici prešla preko 8000km samo autobusom. Sa ove tačke gledišta mi to izgleda totalno blesavo, ali tada mi je bilo više nego lepo i zanimljivo. Kada god bi mi bilo dosadno, sela bih u bus i otputovala negde. Gore, dole, levo, desno. Kao da sam imala buve u gaćama.

Deca su nam u Kraljevu, danas je šesti dan kako ih nisam videla. Imam osećaj da su meseci prošli. Uznemirena sam, kuva mi nešto u stomaku, steglo mi se srce. Evo bus kreće. Nadam se da će me navedeni simptomi popuštati sa svakim pređenim kilometrom.

U Rijeku nismo otišli zbog meteo situacije. Vikend je bio grozan za skakanje, tako da nismo pogrešili i nije mi žao. Sve je zbog nečega dobro, ali sam se ovih par dana osećala krivom, jer su deca kod babe i dede, a mi u Beogradu i nismo otišli na put.

Trebala sam ove dane da iskoristim za odmor, ali meni je sve ovo bilo samo mučenje. Planirali smo da u sredu odemo po decu, ali ja ne mogu više da čekam.

Vikened ni u Beogradu nije bio dobar za skakanje tako da nisam još uvek skočila na slobodno. Uveče pred spavanje, a čini mi se i tokom noći ponavljam postupak u glavi… skok…1001, 1002, 1003… i iznad glave imam otvoren padobran. Važno je da se ono što treba da se uradi na nebu, prvo uradi na zemlji. Vežbom, ali i u glavi.

Bila sam srećna i pozitivno uzbuđena, ali čekanje iz dana u dan mi je unelo još veću nervozu. Prvo zbog dece, a onda i zbog skoka. I jebem li ga šta se sve odigravalo u mojoj  šašavoj glavi.

Jovana je na rekreativnoj na Rudniku. Sutra ćemo i nju da dovezemo u Kraljevo. Tata je u Bgdu, ali još samo malo, pa će cela ekipa ponovo biti na okupu.

Jedva čekam da padne noć i da se šćućurim uz moje klince.

13. jun, 2009. subota – Kraljevo -

dsc_6339_1Proletelo je vreme od piskaranja u busu, pa do danas i nikako nisam imala vremena da otkucam ovo prethodno pisanije. Uživamo kod babe i dede. Po ceo dan samo negde skitaramo.  Imam poseban odnos prema ovom gradu i uvek će za mene biti najlepši i najdraži.

Smirila sam se, ali i dalje se čudno osećam. Kao da sam izašla iz same sebe. Shatila sam da sam postala pametnija što se tiče nekih životnih stvari. Ja koja sam uvek skakala “na prvu loptu”, skontala sam da je to mnogo, mnogo glupo. Zar sam morala da prođem kroz milion i jednu glupu situaciju da bih se naučila pameti.

Još dok sam bila u Bgdu imali smo jednu situaciju sa nekim nadrkanim ljudima. Našla sam se na mestu gde mi nikako nije bilo mesto. Situacija je bila više nego napeta. Pijana budala koja viče na sav glas i preti. Razlog vam ne mogu objašnjavati, ali neko ko nam je bio jako drag, skoro kao rod rođeni, nam je napravio velike probleme.  Sve se dešavalo na javnom mestu i kroz glavu mi je munjevito prolazila hiljadu i jedna kombinacija. Na kraju sam pijanoj budali rekla “Ti jesi veći i jači od mene, ali sigurno nisi luđi. Mislim da ti je pametnije da se smiriš.” Mlad je i sigurna sam da nije ni svestan šta je sve moglo da ga snađe zbog njegovog ponašanja. Iskulirali smo ga, a ja sam sva ponosna na sebe shvatila da sam postala pametna.

Šta su ti godine i iskustvo? Na pragu 35-te sam napokon naučila da se ništa ne postiže isterivanjem pravde i ispravljanjem krivih drina. Pustiš budalu, iskuliraš, okreneš se i odeš, pa neka misli šta god hoće. Ranijih nekih godina bismo sigurno,  zahvaljujući samo mojoj nepromišljenosti i temperamentu svi završili ili u supu ili na urgentnom. Zavisi kako bi se ko snašao. Ponosna sam na sebe, jer smo to veče dragi i ja, sa svojim prijateljima, završili na Adi uz dobro Češko pivo i muziku.

Za sve ono što drugi ljudi rade uvek mogu da nađem opravdanje, ali osoba koja nas je uvukla u celu tu neprijatnu situaciju me je totalno razočarala. Žao mi je, ali to nije moja sramota, već njegova.