Sto i nešto nepročitanih postova u Google Reader-u čeka na mene. Ne postižem, ne zamerite. Duga je zima pročitaću, ima dana. Već neko vreme  samo jedan blog redovno čitam i jedva čekam kada će čovek da napiše nešto novo. Taj blog inače čitam od samog njegovog nastanka.

Pametan, mlad čovek, koji je uspeo da ode odavde i snađe se u belom svetu. Ma ne da se snađe, nego da živi ko čovek onako kako je on poželeo. Uspeva i da me nasmeje i zamisli i totalno me oduševljava. Nije kenjator kao ja, pa da samo priča i priča u prazno, nego je preduzeo sve što treba da bude svoj i slobodan i pri tom pomogne svima koje voli.

Čak mi se i sviđa što je zatvorio komentare, pa ne može niko ni da mu pametuje. Nema on vremena da se mlati sa nama dokonima i odgovara na komentare. Možete samo da kliknete na dugmence “Sviđa mi se”, a ni to ne treba da uradite. Treba da čitate i učite od njega.

Nije ovo klasična preporuka nekog bloga, ni pohvala, ni ništa slično, jednostavno je moja potreba da vam kažem da sam jako srećna da ljudi kao što je on postoje. Njegovi tekstovi mi daju nadu, da za sve nas koji želimo spas, ima spasa, pa makar ta nada i bolje sutra bili jako daleko odavde.

I ponosna sam brate, što čak tamo daleko i mene kao deo ove zemlje, predstavlja neko kao ti. Prijatelju dom ti je tamo gde okačiš šešir, hvala ti na svemu i svako dobro. ;)